Televizijski operater Guido Kanjola priča: ‘Godine 1989. odjednom sam osjetio nepodnošljiv bol u grudima. Liječnici su postavili dijagnozu – infarkt, i odmah me odvezli na koronarno odjel bolnice. Bolovi su se tamo pojačali. Srce je kucalo sve slabije i prestalo je da pumpa krv, a pritisak je bio na nuli. Kada su liječnici treći put pokušali me povrate električnim šokovima, srce je stajalo već treideset minuta. Prije nego što sam pao u komu osjetio sam snažnu bol i shvatio da ne mogu da se oduprem. Onda su me ostavili na miru i bol je počeo nestajati. Odmah zatim izgubio sam osjećaj tijela i to me je nagonilo na smijeh. Pomislio sam, ‘da nisam možda mrtav’? Shvatio sam da su moj um i intelektualne sposobnosti ostali potpuno isti, ali nisam imao nikakve veze s tijelom, mada sam osjećao da zauzimam fizički prostor, ali bez oblika.
Pokušao sam usredotočim pažnju na to što doživljavam. Primijetio sam da imam veće sposobnosti nego ranije, na primjer, umio sam da rješavam složene matematičke formule. Uspio sam rekonstruišem svoje tijelo, da ga stvorim na mentalnom nivou. Bio sam kao dijete koje mora naučiti da se kreće u novoj dimenziji i otkrije nove sposobnosti. Nevezano od volje, osjećao sam izuzetno jako osjećanje ugode.
U tom trenutku našao sam se u mračnom tunelu, kojim sam se veoma brzo kretao ka svijetloj točki. Kada sam shvatio da tamo treba da odem, vratio sam se, i zaključio da u toj dimenziji mogu se krećem brzinom misli. Osjećao sam da me netko čeka. Vidio sam sjene i krenuo ka njima. To su bila djeca. Ali, kada su me pozvali da se igram s njima, našao sam se u bolnici, nad svojim tijelom. Vidio sam liječnicu koja je na moje grudi stavljala ploče strojevi za reanimaciju i vratio sam se u tijelo. Dok sam se vraćao čuo sam glas koji me je pitao vrijedi li još živjeti? Da, još ima stvari koje bih htio napraviti – odgovorio sam, i istog trenutka osjetio vezu s tijelom.
Poslije tog iskustva naučio sam da se izborim sa strahom od bola i promijenio sam način života. Kao da sam ponovno rođen: sve mi je izgledalo novo, osjećao sam potrebu da stvari ponovo vidim. Više se nisam bojao smrti i postao sam osjećajniji.
