Početkom listopada 1944. njemačka podmornica U 1230 krenula je iz norveške luke Horten preko Atlantika, prema Americi. Punih 46 dana probijala se pored savezničkih konvoja, kroz brojna minska polja, ploveći stalno ispod površine mora kako je nitko ne bi mogao omesti u njezinoj tajnoj misiji.
Kasno noću, uoči 29. studenog, kapetan podmornice Hilbih ugledao je kroz periskop američku obalu. Na 350 metara od nje, snažni motori su zaustavljeni da se ne bi čuli na kopnu, i podmornica se nečujna i nevidljiva, u pomračini približila obali na svega šesdesetak metara. U vodu je spušten čamac s veslima. Prvo su u njega ušla dva mornara, a za njima dva civila u kišnim kabanicama i sa torbama u rukama. Kapetan podmornice im je davao posljednja upute i napomenuo da ako netko pokuša ih omete pri iskrcavanju, pucati i brzo se vrate natrag.
Mornari su bez teškoća iskrcali dvojicu šutljivih ljudi na američku obalu i vratili se u podmornicu koja je odmah krenula nartag. Dvojica neznanaca stajali su nekoliko trenutaka na pustom terenu, nedaleko od New Yorka, dok ih je kiša zalijevala. Morali su se priberu, smire i odluče što će dalje. Bili su to ljudi SS generala Valtera Šelenberga.
Prvi, Erik Gimpel, slavan pod tajnim imenom ‘Agent 146’, bio je već nekoliko puta u SAD jer je odlično govorio engleski. On je rukovodio ovim pothvatom. Njegov suradnik, onaj drugi, bio je Vilijem koupí, dezerter iz američke vojske koga su hitlerovci uspjeli lako zavrbuju, čas ga zastrašujući, čas obasipajući obećanjima.
Stigli su ubrzo do druma, ali su se zaputili pješice jer su htjeli izbjeći dodir s ljudima i vozilima. Nakon dvosatnog lutanja po kiši i skrivanja po jarugama, dospjeli su do jednog motela. Tu su ostali desetak dana, da se odmore i snabdeju svim potrebnim stvarima, počevši od onih najsitnijih pa do odjeće: nisu smjeli koristiti nijedan predmet izrađen u Europi. Erik Gimpel je imao težak zadatak. Morao se potpuno preobraziti u svakoj sitnici, čak i najmanjoj – morao je postati Amerikanac, jer bi čak i površni dodir s bilo kojim građaninom SAD za njega mogao postati koban.
Šetajući po sobi motela neprekidno je učio svoju lekciju:
– Zovem se Edward Grin. Imam 31 godinu. Nisam uzet u američku vojsku jer sam slabog zdravlja. Rođen sam u Bridgeport, u saveznoj državi Connecticut. Zovem se Edvar Grin …
To ponavljanje naglas išlo je u beskraj. Druga osoba, Vilijem koupí nije imao teškoća oko adaptiranja na američku sredinu, ali njegova kukavička priroda pravila mu je na svakom koraku probleme. Uostalom, imao je razloga za strah. On je bio izdajnik svoje zemlje i z slučaju da ga nanjuše bio bi odmah strijeljan. Zato je William, kad god bi pošao u nabavu, svraćao da alkoholom ulije minimum hrabrosti.
