Sam Institut za nuklearne nauke ‘Vinča “osnovan je 1948. godine kao znanstveni centar za istraživanje najsuvremenijih tema u osnovnim prirodnim znanostima – fizici, kemiji i biologiji, a zadatak da osnuje institut dobio je profesor Pavle Savić, fizikohemičar. On je pozvan natrag u Jugoslaviju iz Instituta za fizičke probleme u Moskvi, gdje je radio u laboratorijima akademika, kasnije Nobelovca, Pjotra Leonidovič Kapice od posljednje godine Drugog svjetskog rata. Okupio je u Institutu tadašnju mladu znanstvenu elitu Jugoslavije, uglavnom od stručnjaka entuzijasta koji su tek završili školovanje. Radila su se istraživanja koja su definitivno dala prepoznatljiv doprinos početku takozvane ‘nuklearne ere’ u svijetu. istraživanja unutar mješovitog, ne samo nuklearnog koncepta. Života Vranić, student-diplomac, koji je zaustavio proces u reaktoru, tada je najviše ozračen i poslije mjesec dana preminuo . Ostalih petoro ozračenih preživjelo je zahvaljujući transplantaciji koštane srži koju je tada, prvi put u istor iji medicine, u Parizu izvršio doktor Žorž Mate. U ‘Vinci’ su pored Vranića, ozračeni Radojko Maksić, Roksanda Dangubić, Draško Grujić i Stjepko Hajduković, dok kod Živorada Bogojevića novi zahvat nije primijenjen.
Institut u Vinči je, samo pet mjeseci prije incidenta, pustio u rad eksperimentali reaktor nulte snage. S puno entuzijazma rađena su istraživanja u prvom nuklearnom centru Jugoslavije, a prva lančana reakcija na ovom reaktoru ostvarena je 30. travnja te 1958. godine. Koliko je to značilo za međunarodni prestiž Jugoslavije, govori činjenica da je već 17. svibnja šef države Josip Broz svečano pustio reaktor u rad. Na spomen-ploči je zapisano da je toga dana u 9 sati i 16 minuta postignuta lančana reakcija i to u njegovom prisustvu, što je bila jasna poruka da je u radu s reaktorom, s oko 200 kg urana, bila ostvarena i zaštita od zračenja. Ali, kako se kasnije potvrdilo – nije bilo tako: predsjednikov pritisak na gumb bio je simboličan, a zaštita operatera bila je daleko ispod tada dostignute razine u svijetu, bilježi beogradski tisak.
‘Bilo je oko jedan popodne kada je te srijede, 15. listopada 1958. godine, od načelnika Odjela radiološke zaštite, tadašnjeg Centra za profesionalne bolesti u Deligradskoj ulici broj 29 u Beogradu, zatraženo hitno medicinsko zbrinjavanje šest osoba koje su pri radu s reaktorom u Institutu za nuklearne nauke u Vinči bila izložena prekomjernom radioaktivnom zračenju ‘. Emitovano zračenje nije se moglo mjeriti nijednim instrumentom, pa se opravdano pretpostavilo da su doze kojima su bili izloženi eksperimentatori bile smrtonosne.
‘Kobnog dana, skale koje pokazuju zračenje odjednom su dosegnule maksimum, a zatim su se popele do milionskih, nepojmljivih brojeva. Koliko je zračenje bilo visoko, govori podatak da su se svi mjerači diljem instituta ‘zakucali’ i prestali raditi.
Reakciju u pogonu uspio je zaustaviti moj najbolji prijatelj Života Vranić, tada honorarni suradnik instituta. On je u ‘Vinči’ kao najbolji student fizike na beogradskom PMF, radio diplomski rad na eksperimentalnom reaktoru ‘, rekao je prije nekoliko godina jedini živi svjedok nesreće Radojko Maksić, nuklearni fizičar.
‘Odmah poslije udesa, 16. listopada, nas šestoro su prebacili u kliniku’ Kiri ‘, u Pariz. Tim dr Žorža Matea meni je transplantirao koštanu srž 11. studenog, a zatim i ostalima, prvi put u povijesti. Tada je zahvat rađen bez tipizacije tkiva, samo na temelju krvne grupe, uz ogroman rizik ‘, rekao je Maksić.
Prve transplatacije koštane srži kod ljudi na svijetu izveli su, dakle, liječnici bolnice ‘Kiri’: prof. Žorž Mate i dr Anri zameo, uz asistenciju dr Remona Lataržea i dr Jean Francois Diplan, kao i liječnika iz Beograda: dr Branislava Pendića, dr Zorana Đukića i dr Danice Kalić. Koštanu srž uzimao je od davatelja koji su bili pod anstezijom prof. Mate i to više punkcija iz središta grudne i bedrene kosti, au vene svjesnih primatelja ubrizgavao ju je dr. Zime.
Dr Mate preminuo je 2010. godine, 15. listopada, baš na dan nezgode u ‘Vinči’. Bio je jedan od osnivača Onkološkog centra KBC ‘Bežanijska kosa’, a ova ustanova i danas nosi njegovo ime. U Beograd je dolazio često, inzistirao je da umjesto u hotelskoj, noći u bolničkoj sobi, a za svoj rad u Srbiji nikada nije naplatio – ni dinar! Maksić je ispričao i da ogromnu zahvalnost što su ostali živi ozračeni u Vinči duguju francuskom narodu, pošto su donatori koštane srži bili Parižani.
‘Njima je predočeno da zahvat može biti smrtonosan i za donatore, nije se znalo kakve će posljedice biti, ali su neznani žitelji Grada svjetlosti pohrlili da nam spasiti živote’, ispričao je Maksić. Kasnije su, kaže, upoznali i donatore – odite Dragi, Rejmona Kastanija, Marsela Pabiona, Albera Biron i dr Leona Švarcenberga. ‘Postali smo nerazdvojni prijatelji, činili smo godinama neobično bratstvo, okupljeno oko sjećanja na genijalnog Životu Vranića’, ispričao je Maksić.
Života Vranić je u klinici ‘Kiri’ proveo mjesec dana, od 16. listopada do 16. studenog. Roditeljima Milici i Iliji pisao je svakodnevno uvjeravajući ih da uživa u Parizu, obilaziti grad i da se ništa loše neće dogoditi ‘. Dan prije transplantacije koštane srži napisao je svoje posljednje pismo.
Majka Milica primijetila je da rukopis prvi put nije čitak, da su redovi nakrivljeni, a znajući sina u dušu, istinu je pročitala između redova: ‘Zašto mi pišete da li mi treba para ili paketa? Ne, brate, imamo svega. Milo mi je da ste dobro, ja sam također dobro, za mene ne brinite. Milo mi je što ste počeli sređujete ljetinu. Kako ste mi vi svi, sve vas mnogo voli i pozdravlja vaš Žiko ‘, čitala je majka naglas, znajući da već u tom trenutku Živote više nema.

Mladi znanstvenik iz Užica, najbolji gimnazijalac, a zatim i student, neposredno prije stjecanja diplome na beogradskom PMF bio je mrtav, šest dana poslije pisanja ovih redova. Nakon svega, mladi genije Života Vranić (1934-1958) postao je prva poslijeratna žrtva atomskog zračenja, a Maksićev ime ostaće zabilježeno iu povijesti medicine kao prvog pacijenta kome je transplantirana koštana srž. O ovoj nesreći pisao je i prof. dr Vladimir Ajdačić, bivši radnik tog Instituta, koji u knjizi Nauka kao bajka navodi da su se u Vinči dogodile dvije velike nesreće. ‘U jednom od njih značajna količina jako radioaktivne tvari’ pobjegla ‘je nuklearnim fizičarima kroz vakuum pumpu. Ona se raspršila po njihovoj sobi i nešto dalje po fizičkoj laboratoriju. Zidovi, patos i strop sobe u kojoj se to desilo morali su se djelomično uklone, a radioaktivne tvari su preko obuće i odjeće čak stigle i do kuća nekih istraživača.
O događajima u Vinči daleke 1976. godine snimljena je TV drama ‘Ozračeni’, a 2012. godine snimljen je i dokumentarni film pod nazivom ‘Diploma za Životu’, koji je uradilo užičko dopisništvo RTS-a. Međutim, druga nesreća bila je daleko većih razmjera. Listopada 1958. nepažnjom operatora mali reaktor (reaktor nulte snage) ‘oteo se kontroli’ i postao nadkritičan. To je dovelo do strahovitog ozračivanja neutronima i gama-zračenjem šestero ljudi. Samo brza reakcija prof. Pavla Savića omogućila je prebacivanje ozračenih u Pariz na kliniku kod prof. dr Matea … Možda je ta strašna nesreća spriječila dešavanje veće nesreće koja se mogla dogoditi zbog nehaja na velikom reaktoru, čija je maksimalna snaga bila 6,5 ​​megavata. U drugoj polovici stoljeća Instituta Vinča obustavljen je rad velikog reaktora. Za njim je ostala značajna količina visoko radioaktivnog upotrijebljenog nuklearnog goriva. Ono je odgođeno u bazen s vodom da bi se ‘hladilo’. Nešto kasnije ukinuti su nuklearni programi i Nuklearna povjerenstvo, iz Instituta je otišlo dosta onih koji su u njemu radili u prvom razdoblju. Tako je oslabila pažnja prema zračenju, otpadu i sigurnosti rada ‘, objavio je profesor Ajdačić.
Danas se smatra da je nesreća u Vinči bila posljedica niza propusta u sustavu zaštite od nuklearnog zračenja. I dok se svjetska štampa ozbiljno bavila nesrećom, u Jugoslaviji je istina dugo skrivana, jer je smatrana nacionalnom sramotom. Javnost Jugoslavije je o nesreći, kao i kasnije kada je došlo do katastrofe u Černobilu, bila kasno i šturo obaviještena. Dva dana poslije nesreće ‘Politika’ je prenijela samo kratko priopćenje Tanjuga. U nedjelju, 19. listopada, isti list objavio je kratku informaciju da je ozračene atomiste u Parizu, u bolnici ‘Kiri’, posjetio državni tajnik za vanjske poslove, a sljedeće nedjelje ‘Politika’ je prenijela priopćenje Savezne komisije za nuklearnu energiju u kome se kaže ‘da je do tog slučaja došlo izlaskom reaktora iz kontrolirane reakcije’ nastale ‘zbog uklanjanja elemenata sigurnosti i signalnih uređaja’, kao i ‘nemarnosti i nebudnosti osoba neposredno odgovornih za rad reaktora’.
‘Politika’ upoznaje 21. studenog jugoslovensku javnost s uspješnim oporavkom atomista, ali i sa činjenicom da je 16. studenog, u ranim jutarnjim satima, od posljedica radijacije preminuo jedan od njih, ne navodeći mu ime. Četiri mjeseca kasnije, 18. veljače 1959. godine, isti list objavljuje da su se nakon uspješnog liječenja u Parizu atomisti vratili u zemlju i da su ‘smješteni na hematološki odjel Interne klinike Vojnomedicinske akademije, gdje je poduzeta daljnja briga o njihovom zdravstvenom stanju’. I to je bilo sve. Poslije svega Savezna komisija za nuklearnu energiju (SKNE) formirala je, kako je pisao ‘Danas’, posebnu komisiju koja će ispitati cijeli slučaj.
Međutim, Stijepo Hajduković, u tekstu Svjedok događaja, koji je prema njegovoj želji objavljen posthumno 1997. godine u Biltenu Instituta za nuklearne nauke Vinča broj 4/97, navodi da oni koji su rukovali reaktorom i na njemu nastradali, nikada nisu dobili taj izvještaj komisije , iako su ga u više navrata tražili, te da su javnosti samo date paušalne i parcijalne ocjene o uzrocima nesreće. On podsjeća da Pavao Savić dvadeset godina poslije nesreće piše da su ‘1958. godine suradnici Instituta preuzeli da konstruiraju reaktor nulte snage za eksperimentalne potrebe. Neodgovornim rukovanjem reaktor je izašao iz kontroliranog stanja i tom prilikom je ozračeno šest osoba koje su njime rukovala … ‘Hajduković navodi da je profesor Savić, u intervjuu danom NIN-u (broj 1838, od 23. ožujka 1986) govorio o uzrocima nuklearne nesreće i izjavio: ‘i s biciklom ako uklonite kočnicu, možete slomite vrat. A to se upravo dogodilo 1958. godine u Vinči. Nastradali su zbog vlastite nepažnje, jer su uklonili sve kočnice s instrumenata. ‘
Na tu izjavu prof. Savića uslijedio je Hajdukovićev odgovor u istom tjedniku (br. 1840 od ​​6. travnja 1986. godine) za isticanje da je ‘nuklerani reaktor u Vinči prvi reaktor bez fizičke i biološke zaštite od ionizirajućeg zračenja’. ‘Tehnička rješenja za mjerenje razine teške vode u reaktoru bila su nesigurna. Bila je to jedna obična izbaždarena šipka koja se ručno postavljala na određeni nivo … I najzad, ostali smo bez pisača, odnosno bez automatske kontrole neutronskog toka i automatskog zaustavljanja reaktora u slučaju da krene u natkritični režim rada. Alarmni uređaji su, također, bili isključeni i to po nalogu rukovoditelja laboratorija, da ne bi dolazilo do eventualnog uznemiravanja i plašenja onih koji rade oko reaktora. Tako je miris ozona u zraku bio naša automatska ‘, piše Hajduković i navodi da je’ svrha tog svjedočenja da se sazna prava istina, da se iz nesreće izvuku pouke kako se nešto slično ne bi ponovilo ‘.
Hajduković navodi da je od prijatelja dobio isječak iz Politike, odnosno priopćenje SKNE. Ta komisija je konstatirala da je ‘do tog slučaja došlo izlaskom reaktora iz kontrolirane reakcije’, zbog ‘uklanjanja elemenata sigurnosti i signalnih uređaja, nemarnosti i nebudnosti osoba neposredno odgovornih za rad reaktora i što je toga dana reaktor bio povjeren nedovoljno kvalificiranom osoblju … ‘