Postoji uređaj čiji opis sadrži sve poznate karakteristike i značajke standardne lajdenske boce, iako su njegova tehnička sofisticiranost i razvoj bili posebno znameniti. Ipak, ima tu i nekoliko problema. Prvi je što je taj uređaj star približno 3.500 godina. Drugi, što je riječ o zavjetni kovčeg.
To je Kovčeg Mojsijev, izgubljeno zlatno blago koje je nekada stajalo na tabernakul u divljinama Sinaja – isti kovčeg koji je odveo Mojskija i njegove sljedbenike u obećanu zemlju i ukrašavao legendarni Salomonov hram. Simbol svetih božjih zavjeta odabranim ljudima bio je, u suštini, lajdenska boca – uređaj sposoban generirati tisuće volti statičkog elektriciteta!
Ali kako je moguće da je pronalazak od prije 300 godina korišten još u biblijsko vrijeme? Odakle je stiglo znanje da se napravi i uporabi jedna tako sofisticirana naprava? I kakvim dokazima se može potkrijepiti ova nečuvena tvrdnja? Na kraju krajeva, ideja je u suprotnosti ne samo s idejama i očekivanjima proučavalaca Biblije, već i sa onim što znamo o drevnoj znanosti i povijesti. Ipak, da li je ideja da je Zavjetni kovčeg bio električni uređaj zaista toliko radikalna kako se to na prvi pogled čini?
Riječ elektricitet potječe od grčke riječi za jantar. Generiranje statičkog naboja trljanjem predmeta od jantara i vune je 600. godine prije naše ere dokumentirao Tales iz Mileta. Tijekom 2.200 godina poslije toga, smatralo se da je jantar jedina supstanca koja može stvoriti statički elektricitet. A onda je njemački arheolog dr Vilhelm Kenig, direktor nacionalnosg muzeja Iraka, 1938. godine u muzejskoj zbirci pronašao kontroverzne bagdadske baterije. Bili su to mali glineni ćuipovi gdje je svaki imao asfaltni čep kroz koji je bila provučena željezna šipka okružena bakrenim cilindrom. König u muzeju nabasao i na bakrene vaze koje su nekada bile obložene srebrom i nagađao da su za takav proces bile upotrebljavane upravo baterije. Međutim, zanimljivo je da baterije potječu otprilike iz 250 g.p.n.e. ali je iznenađujuće da bakrene vaze potječu iz 2.500 g.p.n.e. sa sumerskog nalazišta. Iako se datiranja razlikuju, ova otkrića sugeriraju da su principi elektrokemijske reakcije bili poznati i primjenjivani u procesu elektrolize najmanje 1.000 godina prije zavjetnog Kovčega i 4.300 godina prije Aleksandra Volte! Zapravo, proces elektrolize nije korišten u komercijalne svrhe sve do sredine XIX stoljeća.
Svakoga tko pročita biblijski opis funkcioniranja Kovčega, zapanjiće detalji smrti ludo odvažnih ili nesretnih ljudi koji su ga dotaknuli. U trećoj knjizi Mojsijevoj – Levitskoj 10: 1-2, primjerice, Aronovi sinovi su se previše približili Kovčegu: Sinovi Aornovi Nadab i Abihu uzevši svaki svoju kadionicu metnuše oganj u njih i na oganj metnuše kad prinesoše pred Gospodom oganj tuđ, a to im ne bješe zapovijedio. Tada dođe oganj od Gospoda i udari ih, te pogibose pred gospodom.
Kasnije u drugoj knjizi Samuelovoj 6: 6-7, dok David donosi kovčeg u Jeruzalem, stradaće nesretni Uza: A kad dođoše do gumna Nahon, Uza za kovčeg Božji i prihvati ga, jer volovi potegoše u stranu. I Gospod se razgnjevi na Uzu i udari ga Bog ondje za tu nepažnju, te umrije ondje kod kovčega Božjega.
Kakva to sila može učiniti tako nešto? Zbog čega neki ljudi mogu upravljati kovčege i dodiruju da, a neki ne? Da li moć Boga Stvoritelja zaista počiva u sanduku obloženom zlatom, kako nas tradicija i Biblija uče da vjerujemo? Prilično je zbunjujuća činjenica što ta božanska moć s jedne strane ne pravi razliku među svojim žrtvama i ne da se kontrolirati, a sa druge stane je tako jednostavna i lako ograničena.