Sama uidži ploča se sastoji od klizećeg pokazivača, zvanog plenšet, pismo alfabeta, svih jednocifrenih brojeva i riječi ‘da’, ‘ne’ i ‘zbogom’. Plenšet je nastao prvi. To je dio u obliku srca koji se nalazio na kotačićima. Plenšet se koristio za kontaktiranje duhova tako što bi neka osoba, ili više njih, položila ruke na njega. To bi prouzročilo kretanje plenšeta u onom smjeru u kojem to duhovi žele. Neki plenšeti su ukazivali na pismo, dok su drugi imali namontirane pisaljke.
Pred kraj devetnaestog stoljeća, dva proizvođača igračaka iz Marylanda spojila su plenšet sa tablom i načinili igru ​​koju su prvobitno nazvali Vesticija tablom. Samo porijeklo riječi uidži, kako su ove table kasnije nazvane, nije poznato. Po jednima, riječ uidži je bio egipatski izraz koji je označavao dobru sreću. Po drugima su Isak i William Fuld, koji su konačno patentirali uidži ploču, kombinirali francusku riječ ‘oui’ i njemačku ‘ja’ i tako dobili naziv ouija, to jest uidži.
Braća Parker su 1967. godine kupili prava na uidži table. Od tada, pa do danas, prodali su milijune ovih pomagala za kontaktiranje duhova. No, zanimljivo je da braća Parker svoje proizvode uopće ne tretiraju tako. Po njima to je obična igra u kojoj nema ništa više natprirodnog od igre monopol, primjerice.
Znanstveni skeptici, s druge strane, tvrde da uidži table djeluju kroz idiomotorne aktivnosti. Po njima, podsvjesna želja da se nešto dogodi može nagnati mišiće ruke pokretati planseta u željenom pravcu, tako da ljudi misle da nisu ništa učinili sami, već da se sve događa pod djelovanjem neke vanjske sile.
Bojs Betej, koji je desetljećima istraživao medijumstva i parapsihičke pojave, ne dijeli ovakav stav i poznat je kao čovjek koji ne preporuča uporabu uidži ploči. Kao primjer takvom njegovom stavu, navodi primjer žene koja mu se obratila za pomoć prije više godina. Njoj je toliko nedostajao preminuli ljubavnik da je pokušala ga prizove koristeći uidži ploču. Nakon izvjesnog vremena, počela se formira poruka koja je, kako je izgledalo dolazila od njega. Od tog trenutka je uidži ploča postala njezina opsesija, koja joj je oduzimala četiri do pet sati dnevno. Poruke koje su dolazile putem table bile su u toj mjeri ubjedljive da je ona mislila da je stvarno uspostavila vezu sa svojim preminulim ljubavnikom, što je u njoj stvaralo osjećaj ispunjenosti koji joj je tako očajnički bio potreban.
No, poslije izvjesnog vremena priroda poruka je počela mijenjati. Poruke su postajale sve više neugodne, opscene, pa čak i neprijateljske.Betej smatra da to uopće nije bio njezin ljubavnik, već neki zlonamjerni duh koji je kontaktirao njenu podsvijest i tako saznao što je to što joj treba. Preuzimanjem uloge njenog ljubavnika, on je produži kontakt s njom. Betej je toj ženi preporučio da baci uidži ploču što dalje od sebe i da joj se više nikada ne vraća.
Stručnjaci smatraju da prizvani duhovi uopće nisu duhovi osoba koji stvarno žele da se prizovu. To su duhovi osoba koje su poslije smrti ostale na nižim razinama astrala, jer zbog svoje vezanosti za zemljasku ravna nisu mogli otići na više razine. To su duhovi koji jedva čekaju ovakve prilike da ih netko prizove i da se jednostavno hrane energijom onih koji ih prizivaju. Zato je vrlo čest slučaj da se osobe koje prizivaju duhove, poslije takvih Sénas, ne mogu tjednima oporaviti od malaksalosti i nedostatka snage.
Ali, ima i primjera koji pokazuju da nije sve tako crno. Tako su, primjerice, pomoću uidži table nastala i neka zanimljiva literarna djela. Kao početak vjerojatno najglasovitijeg primjera za to može se označiti 1913. godina, kada je Pirl Kjurah, domaćica iz St. Louisa, u trenucima dosade, počela seanse koristeći uidži ploču. Iznenada je plenšet počeo se pokreće izuzetnom silinom i oblikovati poruku: ‘Živjela sam prije mnogo mjeseci. Ponovno sam došla – Patience Worth mi je ime ‘.
Ono što je uslijedilo nakon toga bio je početak čudne veze koja je trajala godinama tijekom kojih he Patience Worth, po svemu sudeći duh mlade žene iz 17. stoljeća, pomoću uidži table pisala aforizme, pjesme, pa čak i čitave novele. Sva ta djela bila su iznenađujuće visoke kvalitete, koji je uvelike prevazilazio znanje i mogućnosti domaćice Pirl Kjurah.
No, i unatoč ponekom svijetlom primjeru poput ovoga, duhovni tragači novoga doba ne samo da uidži table smatraju opasnim igračkama u rukama neobučenih i neopreznih osoba, već ih promatraju i kao zastarjela sredstva za komunikaciju s onostranim svijetom. Po njima je mnogo bolje i mudrije koristiti meditaciju kao sredstvo za postizanje transa i željeno kanalisanje entiteta, koji ne pripadaju našem svijetu ordinarne realnosti.
Po nama, najbolje je uopće ne dirati u duhovni svijet.