Jednom je jedan stari mudrac, zatekao svoje učenike kako se žestoko prepiru i viču jedni na druge.
Njegovom pojavom rasprava je utihnula, a on je iskoristio priliku da ih nauči jednu važnu životnu lekciju. Upitao ih je:
– Zašto ljudi viču kad su ljuti?
Učenici su razmišljali neko vrijeme, dok jedan ne odgovori:
– Zato što izgube strpljenje – to je razlog.
– Ali, zašto bi vikao ako je osoba pokraj tebe? – upita učitelj.
– Zar nije moguće govoriti tiho i lagano? ”
Učenici su još neko vrijeme davali odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja. Naposljetku je objasnio:
– Kada su dvije osobe u svađi, njihova se srca jako udalje … Zato moraju vikati jedno na drugoga, kako bi njihov krik premostio udaljenost i kako bi se mogli čuti. Što su ljudi ljući, glasnije moraju vikati jer je udaljenost među njima sve veća.
Zatim je učitelj pitao:
– Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube? Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala. A što se dogodi kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još sevis zbližuju u svojoj ljubavi … Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole.
Onda je rekao:
– Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika i nikad više neće biti puta natrag.