Živjeti za druge nije samo zakon dužnosti nego i zakon sreće. (Kant)

Svi mi smo živjeli više života, tako tvrdi učenje o Zakonu karme. U fizičkom svijetu seljenje duše iz života u život ima za svrhu razvoj svijesti, a takav razvoj jedino može odvijati kada se prolazi kroz iskustva različitih života. “ČOVJEK NE POSTAJE mudrije ZBOG ONOGA ŠTO JE ČUO, VEĆ ZBOG ONOG ŠTO JE DOŽIVIO”, kaže mudrost. Svijest započinje i najvažniji razvoj doživljava u svijetu grube tvari.

Život u fizičkom svijetu nije ništa drugo do školovanje duša, koje se odvija stjecanjem različitih iskustava, od najgrubljih do najsuptilnijih. Zapravo, školovanje će trajati dok svijest od nerazvijene ne postigne najvišu razinu, kada postaje prosvjetljena i uzvišena. Takva svijest se postiže na kraju evolutivnog razvoja, djelovanjem posebne energije nazvane “Prosvjetljenje”. Prosvjetljenje ljudska svijest dostiže njoj najveće dostupno savršenstvo, kada završava i školovanje duše u svijetu čvrste materije.

Prema navodima Prirodne filozofije, da bi se postiglo Prosvjetljenje evolucijom koja spontano teče (sama od sebe), mogu proći i tisuće godina mnogobrojnih života. Ali, Prosvjetljenje može postići iu mnogo manje proživljenih života (inkarnacija), ako se učenjem svijest uzdigne na razinu kada razum može shvatiti i prihvatiti Prosvjetljenje. Osnovni uvjet za postizanje najviše svijesti je razumijevanje Zakona uzroka i posljedice i, naravno, život u skladu s tim Zakonom.

Postizanjem Prosvjetljenja, najkraće rečeno, nastaje sasvim jasno saznanje o tome tko smo, gdje se nalazimo i kuda odlazimo, kao što se dobiju i svi drugi odgovori. Prosvjetljenjem se jasno sagledava i Božja Stvarnost, zbog čega ljudska svijest i postaje prosvijetljena. Prosvjetljena svijest spoznaje i Najviši Svijet, u koji duše odlaze na kraju evolucije. Prosvjetljenje može postići svako ljudsko biće, a kada će se postići, ovisi samo od osobne želje i truda da se takva svijest postigne.

Kako djeluje Zakon karme?

Stvari koje nam se događaju u jednom životu, najvećim dijelom su posljedice nastale iz naših djela koja smo učinili u prethodnom životu, tvrde duhovni učitelji. Moramo prođemo kroz iskustva dobrih i loših dijela koja smo činili, čime i stječemo nova iskustva. Zapravo, prinuđeni smo da osjetimo ista ona stanja koja smo mi drugome uzrokovali. Na taj način naša svijest se čisti, evoluira, postaje razvijenija, a onda će, stalno se razvijajući, u nekom životu postići – Prosvjetljenje. Znači, Zakon uzroka i posljedice (ili Zakon karme) primorava našu svijest da se, prolaskom kroz različita iskustva mnogih života, sve više razvija.

Ako se svijest čvrsto veže za materijalni svijet, njen razvoj se usporava i može trajati vrlo dugo, a tada podsjeća na kretanje u krugu. Takvo ponavljanje inkarnacija nazvano je “Točkom karme”. Točak karme može se vrti eonima i iz njega nije moguće izaći i osloboditi se patnje, dok se ne prihvati razvoj određenog procesa. TAJ PROCES JE RAZVOJ LJUBAVI.

Bog, Tvorac svega, svoju tvorevinu je načinio, i iznova stvara, samo iz ljubavi. Ljubav je najuzvišenija energija u kosmosu i jedino iz nje mogu proistječu i sve druge pozitivne energije: radost, sreća, mir, blaženstvo. Sve što je suprotno ljubavi jeste negativno. Zakon uzroka i posljedice je zato i postavljen – da bi svojim djelovanjem uvjetovao nastajanje univerzalne ljubavi – da se ljubav prihvati kao temelj i kao smisao sveukupnog postojanja.

Skretanje s puta ljubavi donosi negativne posljedice. Sve loše što se ljudima na planeti Zemlji događa rezultat je neprihvaćanja puta ljubavi. Zato se dešavanja na Zemlji ne mogu pripisati Božjoj nezainteresiranosti za ljudski rod. Svoj put patnje (ratove, neimaštinu, bijedu, bolesti, mržnju, strahove, neizvjesnost, očajanje, kao i sva druga zla) ljudi su sami izazvali. Svako uplitanje Boga u dešavanja proizašla iz ljudske slobodne volje negiralo bi postojeći Zakon uzroka i posljedice, kao i razlog postojanja samih ljudi, odnosno, takvih stvorenja koja imaju slobodu izbora između puta dobra i puta zla. Ujedno bi Božja stalna umješanost u dešavanja na Zemlji sigurno spriječila i razvoj same ljudske svijesti, koja bi trebalo da svojom nezavisnom odlukom teži ljubavi.

Zakon uzroka i posljedice sadrži i zakonitost prazne posude, koja može puniti dok se ne prepuni. Dešavanja u jednom materijalnom svijetu, od početka do kraja jednog razdoblja, nastaju isključivo zbog uzroka i iz njih nastalih posljedica koje su stanovnici takvog svijeta uvjetovali.

Ljudi koji potiču ljubav, kada zatraže pomoć, mogu uvijek računati na pomoć Višeg Svijeta.

Tamo gdje ima više ljudi s ljubavlju, Božja pomoć je sveobuhvatnija i kolektivni napredak je brži i veći.

Gdje je manje ljubavi, negativno je u zamahu i to u srazmjeri: što je manje ljubavi, to je više patnje.

Bog sigurno nije ravnodušan prema ljudskoj patnji, ali je On niti potiče, niti sprječava. Svaki pojedinac mora sam spozna stvarni uzrok svoje patnje, a zbroj pojedinaca daje sliku jednog društva. U društvo u kojem većina pripadnika ne prihvaća međusobnu ljubav kao smisao života, ljudi jedni drugima izazivaju zlo i zato doživljavaju njegovu posljedicu – patnju.