Bhagavad-gita je vrhunski autoritativni spis vedskog učenja iu njoj je reinkarnacija veoma jasno objašnjena. Možda nije na odmet reći da su Bhagavad-gitu veoma visoko cijenili i onjoj lijepo govorili Albert Einstein, Arthur Schopenhauer, Gete, Kant, Hegel i drugi. Ona započinje učenjem o duhovnoj znanosti s porukom da smo mi duhovna bića i da je naša prava osobnost duša, a ne tijelo.
Bhagavad-gita govori o nama kao o duhovnom biću, duši. Njeno učenje jeste da je naše grubo tijelo samo po sebi mrtvo i da je ono što daje tijelu energiju, pokret i svjesnost, upravo – duša. Moramo priznati da se saznanja današnje nauke ne mogu protiviti ovom učenju iz jednog razloga: današnja znanost ne zna objasniti što je to što tijelu daje život ili što je to svijest i gdje je njezin izvor. Prevladavajuće znanstvene pretpostavke da je život nastao nekom kombinacijom materijanih elemenata jeste prvorazredna utopija. Ideja po kojoj se ta materija toliko usavršavala da je na kraju postala svjesna sama sebe je veoma smiješna i nema ništa zajedničkog čak i sa najprimitivnijim religijskim vjerovanjima.
Duša se u vedskoj nauci objašnjava i tumači kao transcendentalna osobnost koja je sačinjena od vječne duhovne energije koja je, za razliku od materijalne energije, neraspadljivim. Ona je po prirodi vječna, ispunjena duhovnim znanjem, srećom, ljubavlju i težnjom za aktivnošću i služenjem. Te osobine duše manifestiraju se također i kroz ovo grubo materijalno tijelo, tako da svatko od nas želi biti vječan, sretan, ispunjen znanjem o duhovnom i smislom materijalističke egzistencije. Svatko želi manifestirati ljubav, aktivnost i služenje.
Zbog neznanja, čovjek se lažno identificira s ovim materijalnim tijelom smatrajući ga za svoju pravu osobnost, za svoje osobeno biće i tako, videći da ovom tijelu prijeti patnja, smrt, drugi problemi i neželjeni događaji, on pati jer misli da je sve to, sreća , vječnost i ostale osobine duše, ugroženo i da će nestati sa smrću njegovog tijela.
