Evo još jednog sličnog događaja. U knjizi ‘Duhovi i legende Uiltiširskog kraja’ spominje se i sljedeći slučaj. Djevojka Edna Hedžis je 1973. godine vozila bicikl, kad je iznenada počela nepogoda. Edna je sišla s bicikla i, spazivši u blizini kućicu, odlučila se tamo skloni i sačeka da prođe nevrijeme. U kući je živio starac, koji je dozvolio djevojci da se skloni od nepogode, ali s njom nije progovorio ni jednu riječ. Zatim je Edna otkrila da ponovo vozi bicikl. Kako i pod kojim uvjetima je napustila kućicu nikako nije mogla sjetiti. A i pomenuta kućica, kako se kasnije razjasnilo, nikada nije na tom mjestu ni postojala. Uz sve to, drugarice, koje su čekale Ednu, uočile su da joj je odjeća sasvim suha, dok su one, čekajući je, bile mokre do gole kože. Primamljivo je povezati sve tepriče, pretpostavljajući da se povremeno u našem prostoru i vremenu otvaraju vrata koja vode u ‘svijet bajki’. Ali, po mišljenju specijalista iz područja psihologije odgonetka te pojave krije se u nečemu sasvim drugom: priviđenja se ne pojavljuju na javi, već samo u našoj misaonoj percepciji kao rezultat hipnotičkog transa.
Čovjek može dospjeti u takvo stanje čak i bez hipnotizera, spontano, pod utjecajem monotonog puta ili ritmičkog Dobovanje kiše, ili od iznenadnog bljeska munje. A u slučaju Aleksandra Volžanina i njegovih drugova iu priči Edne Hedžis sve spomenuto bilo je prisutno. Kako pokazuju eksperimenti, osjećaji čovjeka za vrijeme transa po svojoj upadljivosti i prirodnosti praktično se ne razlikuju od pravih dojmova. Obmanuta čula, vođena fantazijom mozga, proizvode takve detaljne slike, koje je zatim praktično nemoguće razlikovati od prirodnih sjećanja. Doktor medicinskih znanosti V. Fajviševski, analizirajući slične slučajeve, posebnu pažnju obraća na trenutak izlaska iz meditacije kada ljudi često osjećaju vegetativnu dezorganizaciju, vrtoglavicu, male poremećaje u koordinaciji pokreta, i često se ne sjećaju trenutka prelaska iz stanja hipnoze u realno stanje. Svi ti znaci bili su prisutni u priči Volžanina i Edena Hedžis, što posredno potvrđuje da su svoje pustolovine oni doživjeli ne na javi, već u stanju hipnoze. Ipak, ostaje sićušna šansa da su se opisani događaji mogli dogoditi u stvarnosti. Uostalom, neki znanstvenici smatraju da usporedo s našim mogu postojati takozvani ‘paralelni svjetovi’, s kojima povremeno dolazimo u dodir, pod utjecajem moćnih energetskih pražnjenja. To bi značilo da munja može biti ključ za otvaranje vrata u taj drugi svijet. I sasvim je moguće da su bajke u suštini istinita sjećanja očevidaca, koji su boravili u nekom od paralelnih svjetova.
Na sva ova pitanje, nažalost, nema pouzdanih odgovora. Uostalom, mnogo toga moguće je objasniti ako navedene priče usporedimo s drugim, ne manje zagonetnim događajima. Povjerenstvu ‘Fenomen’ 1993. godine obratili su se radnici jedne moskovske tvrtke. U njihovo ime govorio je generalni direktor B. Ivasenko. Svoju priču započeo je konstatacijom da je negdje pročitao da su znanstveni eksperimenti pokazali da je uz pomoć elektromagnetskih polja moguće promenitivremenski tok i dospjeti u drugu dimenziju. Ivasenko je vjerovao da je to moguće i rekao: ‘Kako bi, inače, bilo objasniti istinit događaj u kojem smo mi bili neposredni sudionici i svjedoci’?
A priča, koju je zatim ispričao S.Kamenjev i njegovi prijatelji bila je zaista neobična i nekoliko eksperata ‘Fenomena’ odlučilo je da otputuje na mjesto događaja u blizini Ostankijskog televizijskog tornja u Moskvi, kako bi obavili eksperiment. Evo što kaže Kamenjev: ‘Svi smo bili na licu mjesta. Oleg Karatjan je išao prema nama. Bilo je vjetrovito vrijeme, ali tle po kojem se kretao bilo je prekriveno baricama. Oleg je upravo prelazio preko jedne od njih, smiješno dižući nog, poput ždrala. I tada je sve počelo. U zraku je nešto tiho i potmulo zafijukalo, zabrujalo, da smo svi osjetili bol u ušima. Podigao sam pogled i spazio da se oko televizijskog tornja širi crvenkasto svjetlucanje. Zatim, iznenada prizor kao da je nestao, nešto se zatreperilo i toranj se pojavio mnogo bliže. Tog trenutka Ivasenko je povikao: ‘Oleg, Oleg’ !, i ja sam otkrio da je Karatjan, koji se nalazio na dvadeset koraka od mene – nestao. Što je najčudnije, nestala je i barica koju je prelazio. Dio površine ispred nas bio je potpuno suh. Htio sam krenuti u pravcu gdje je trebao biti Karatjan, ali noge kao da su se prilepile za zemlju. Ne znam koliko je to trajalo, možda minutu, a možda i cijelih deset minuta. Prostor oko nas bio je potpuno pust. Nijedne osobe, niti mjesta gdje bismo se sakrili. Obuzimale su me najcrnje slutnje. Naš drug je tako neočekivano iščezao. Kao da su ga izbrisali gumicom s lista hartije. Zatim se fijukanje pojačalo, a cijeli prostor oko nas je počeo nekako neosjetno da se rasteže i, mi smo ponovno spazili Olega. Barica po kojoj je on gazio također se ponovno pojavila. A sam Karatjan ništa posebno nije osjetio, čak nije ni primijetio da je potpuno iščezao! Kad su drugovi odlučili na satu provjere koliko je Oleg odsustvovao, boraveći u ‘drugoj dimenziji’ s čuđenjem su primijetili da je njegov sat stao ‘.
Kamejev jeu beđen da je Oleg upao u drugu vremensku dimenziju, koju je prouzročio rad generatora na televizijskom tornju i da ga je samo čudo vratilo. A crvenkasta sumaglica, koja je treperila u zraku je vremensko polje …