Tako je, primjerice, prije 17 godina talijanska televizija prikazala jedan šou mađioničara KAŽE. I on je rekao svojim gledateljima u dvorani da sklopljene ruke neće moći više rastave. Tijekom tog prijenosa uživo svoje ruke je sklopio i osmogodišnji Đusto Durante sjedeći ispred televizora u svojoj kući – i nije više mogao da ih razdvoji. Čak ni liječnici, koji su rasplakanom dječaku ubrizgali injekcije protiv boli i grčeva, nisu ništa postigli, njegovi isprepleteni prsti grčili su se sve jače.
Najzad, kad je televizijska emisija završila, policija je krenula u potragu za show – hipnotizer i pronašli ga tek poslije ponoći. Za nepun minut Kazela je preko telefona oslobodio dječaka njegovih muka: ‘Đusto, sada broji sasvim polako do tri’. I istog časa prsti su se rastavili.
Ako se čovjek, kao što je ovdje prikazano, povinuje sugestijama i bez hipnoze – da li to znači da ‘prava’ hipnoza uopće nema?
Neki znanstvenici zastupaju upravo tu provokativnu tezu. Po njima, hipnoza nije ništa drugo do igranje jedne uloge, u kojoj čovjek saučestvuje zato da bi učinio po volji hipnotizeru, ilim pak, zato što sam to želi. Kako, inače, objasniti činjenicu da se ljudi čak iu budnom stanju pri prunoj svijesti povinuju naredbama koje su im bile izdane pod hipnozom?
Tako je, primjerice, jedan psihoterapeut iz Minhena hipnotisanim sudionicima jednog seminara izdao naredbu: ‘Kad večeras budete sjedili u restoranu’ Zlatno Jagnje ‘i kad ja tamo uđem, vi ćete podići vašu desnu ruku’. Došlo je večer, terapeut je ušao u salu – i veći broj ruku se podigao.
‘To se desilo nekako samo od sebe’, odgovorio je jedan od sudionika na pitanje zašto je tako postupio. Dodajući je: ‘Naravno, mogao sam i da ne postupim tako.’
To vrijedi za cjelokupnu hipnozu. Čovjek može suprotstaviti nalozima i to i čini ako su nalozi za njega neprihvatljivi, ali u normalnom slučaju im se povinuje i dopušta da bude vođen – na onu stazu koja, jednom zacrtana, sve neovisnije od svijesti vodi u dubinu. A sve to zato što čovjek povjerava sebe hipnotizeru, i što zajedno s njim stremi istom cilju.
Je li sve to, možda, samo jedna velika samoobmana? Strogi kritičari tvrde da je baš tako. Ali, čak iu slučaju da oni imaju pravo, stoji činjenica: rezultati te samoobmane su neosporni i pokazuju da je ljudski um jedna velika misterija.