Pročitavši cijelu Apokalipsu nemoguće je ne primijetiti da je napisana određenim, ali isto tako i uvjetnim jezikom. Oni koji su dobro poznavali taj jezik mogli su je shvatiti bez teškoća. Svaka epoha ima svoj jezik. To vrijedi i za doba kada je pisana Apokalipsa. Međutim, tijekom narednih epoha Apokalipsa je shvatana, uglavnom, na dva načina. Na jednoj strani njen simbolički jezik priman je doslovno. U takvom tumačenju sve je realno: gromovi, katastrofe, borba s tamnim silama u ratu Armagedona. Međutim, onima koji su dobro poznavali jezik Svetog pisma bilo je jasno da glavno u Apokalipsi nisu bili simboli, već ono što se krilo iza njih, ono što nam je vidovnjak htio priopćiti, što mu se otkrilo. A to je suština, nikako forma, i on to predaje sredstvima koja su bila poznata njegovim čitateljima.
Sada se postavlja pitanje: zašto je ljude najviše privlačila ona realistična vizija s anđelima koji drže mač i ruše babilonske kule i cijeli svijet? Za Mijenja to je posljedica nedostatka prave vjere. Naime, kad čovjek vidi kako na zemlji trijumfira zlo, a nije u stanju sagledati i veličinu dobra, on počinje patiti i u osveti vidi jedinu pravdu. I kada su ljudi s mržnjom gledali na Rim gdje su raspinjali kršćane, ili na gradove koji su nastajali na ljudskim kostima, nisu mogli a da barem šapatom ne uskliknu: ‘Babilon će biti razrušen!’
To je, kaže otac Menj. osvetničko ponašanje: čovjek bi htio da Bog uzme batinu i da sve razruši i uništi. Takvo ponašanje bilo je najčešće pomanjkanje prave vjere. Ovakvo ‘babilonsko’ tumačenje Apokalipse pogrešno je i dovelo je do raznih zlouporaba.
Na Apokalipsu se od samog početka nije gledajo jednostavno. Na početku drugog stoljeća, dakle u vrijeme kada se ona tek širila, većina sirijskih i grčkih crkava bila je pod utjecajem helenističke kulture. Sama Apokalipsa imala je u sebi mnoštvo starozavjetnih istočnjačkih simbola koje mnogi nisu razumjeli, zbog čega je to jedina knjiga Novog zavjeta koju je još drevna Crkva podvrgla jakoj kritici, a neki su je čak i odbacili.
Dionisije Aleksandrijski (II – III vijek), smatrao je da Apokalipsu nije napisao apostol Ivan. Međutim bez obzira na sve ove otpore, Crkva je Apokalipsu priznala kao svetu knjigu iako se u bogoslužjima ne upotrebljava, što je također povezano s helenističkom tradicijom koja se ukorijenila iu samoj Crkvi. Unatoč svemu tome Apokalipsa je privlačila veliku pažnju.