Kada se zagledamo u vlastiti život, našu stvarnost, odnose s drugima, sa sobom, u posao i obveze, vidjet ćemo da ništa nije savršeno. Ništa nas ne može stalno iu potpunosti zadovoljavati.

Naši osjećaji prema svemu u životu su mješavina pozitivnog i negativnog. Ukoliko ne pobjegnemo od nečega, učimo da se s tim oprečnim emocijama nosimo, a samim tim i opredijelimo, donosimo odluke da idemo ka ili od nekoga ili nečega, s punom svjesnošću svih naših osjećanja. Tada razvijamo sposobnost tolerancije na ambivalenciju, jačamo naš psihički usmjerivač života.

nepodnošenje suprotnosti

Kako svako opredjeljenje u ljubavi i radu zahtijeva od nas ulaganje, i zna biti teško, posjedujemo “repertoar obrana” od istog, nepodnošenja suprotnosti, ambivalencije, kao što su:

“Dva u jedan”

U isto vrijeme i “na istom mjestu”, u odnosu na neku osobu ili neku aktivnost, postoje intenzivna suprotna osjećaje kojih osoba nije svjesna. U poslovnom životu prepoznajemo ovu obranu kroz rad i poništavanje tog istog rada.

U ljubavnim odnosima osobe s ovom obranom ne primjećuju da povređuju one koje vole. Agresivno ispoljavaju ljubav, a svaki pokušaj ukazivanja na to, bezuspješan je.

“Tebe volim, a tebe mrzim!”

Kada je previše teško podnijeti da prema istoj osobi osjećamo podjednako intenzivno pozitivna i negativna osjećanja možemo pribegnut i mehanizmu u kom sve ono što je negativno pripišemo trećoj strani.

Ovaj mehanizam često srećemo kod djece, ali i kod adolescenata i odraslih ljudi. Prepoznajemo ga kod djece ili ljudi koji jednog roditelja opisuju kao “u potpunosti vrijednog ljubavi”, “ništa mu se ne može zamjeriti”, dok drugog kao “najgoreg na svijetu”.

& Nbsp;

Ova obrana funkcionira tako što se od ambivalencije prema nekoj nama bliskoj osobi branimo putem prebacivanja jedne strane osjećaje na treću osobu. Kod ovakvog načina obrane u odnosima, nijedna osoba ne dobiva realna osjećanja, ono što zaslužuje.

Ako se pomiču pozitivna osjećanja, partner dobiva ono najgore, a pozitivne emocije koje su dio osjećaje prema njemu dobije netko drugi. Ako se pomiču negativna, onda osoba koja je predmet ambivalencije dobija nerealno pozitivne emocije, a njegove “grijehe” ispašta netko drugi na kojeg su pomaknute.

“Brižni daveži” i “zvocanje”

U pokušaju da se rezreši ambivalencija, nerijetko srećemo i strategiju u kojoj se jedna strana osjećanja potpuno potisne uz pojačavanje druge strane. Ovakvu vrstu strategije primjećujemo kroz ispoljavanja pretjerane, intenzivne, brige za nekoga.

Sve negativno što postoji kao osjećanje vezano za tu osobu “izgubi se iz vida”, a pozitivno, kako bi se prvo bolje prikrilo, toliko se pojača i ispoljava kroz stalnu pretjeranu brigu. U odnosima takvi partneri umeju da budu “brižni daveži”, guše pažnjom i brigom.

“Brižni daveži” su zapravo pasivno agresivni, nisu svjesni svojih negativnih emocija, ali one izbijaju na površinu. Reakcije su obično negativne, druga strana se osjeća “ugušeno”, ali i sputano u reakciji, jer je prikazana kao “najbolja namjera”.

& Nbsp;

“Ako zatvorite vrata svim manama i istina će ostati vani.”

Sa druge strane, kod potiskivanja pozitivne strane i isticanja negativne, osoba ostaje vezana za partnera, ali teško prihvaća njegove pozitivne osobine: “volim ga, ali je ‘težak'”.

Često ovaj mehanizam koriste osobe koje osjećaju ovisnost u odnosu na partnera, ali im je teško priznati vlastitu ovisnost. Partneri ovako mogu održavati dugo veze, ali, često uz međusobno degradiranje i uvjerenje da je to “normalna pojava” u braku ili vezi.

“Od svega po malo, ni od čega dovoljno”

Još jedna strategija, koja se često pripisuje adolescentima, jeste površnost. Površnost je ništa drugo do rascepkavanja odnosa na sitne djeliće. Korist ove strategije je pražnjenje tenzije na više kanala od kojih ni jedan, zapravo, nije dovoljno značajan.

U ovom slučaju osoba se ne vezuje ni za jednu drugu, niti neku aktivnost i posao. Samim tim ne može razviti dovoljan intenzitet vezanosti koji bi doveo do snažnih osjećanja, pozitivnih i negativnih, pa se tako izbjegava i konflikt ambivalencije.

Mnogi biraju upravo površnost kao bježanje od donošenja životnih odluka. “Ostaću slobodan, neću se vezati, važno je samo dobro se zezati”, “kuliranje kao stil života”, takozvana “moralnost zabave”, gdje je dobro i poželjno samo ono što je zabavno.

Upravo ovdje leži problem koji nastaje kasnije, kada “ozbiljne stvari” dođu na red. Zato mnogi mladi ljudi imaju velikih problema s prokrastinacijom, odlaganjem obveza, u izboru profesije, partnera, osnivanje obitelji i drugo. U ovom periodu mogu se uočiti s intenzivnom anksioznošću, napadima panike, najtežim umorom – “umorom od nerada” i drugo.

Sve te “odrasle stvari”, posao, veza, brak, djeca, zahtjevaju razvijenu sposobnost da se podnosi frustracija i ambivalentna, oprečna osjećanja koje frustracija izaziva. Sa druge strane, ostajanje u vezi, braku ili poslu, također, zahtjeva ove sposobnosti – podnošenje ambivalencije koja je neizostavni dio svakog odnosa.

Svakako da je lakše zaljubljivati ​​se stalno dok je sve “kao u bajci”, “ludo i zanimljivo”, a odnose prekidati čim nastupi prva negativna emocija i tražiti drugu osobu, nego se sa svim ovim suočavati. Ili ne ulaziti u odnose, uopće.

Lakše je i nemati ili stalno mijenjati poslove, izbjegavati obveze, nego suočavati se sa svim onim što svako dublje posvećivanje nekome ili nečemu zahtjeva. Svakako je lakše, do jednog trenutka, kada moramo platiti cijenu za taj odabir u vidu tegoba različitih vrsta i intenziteta.

“Strategija nerazmisljanja”

U nizu obrana možemo dodati i nerazmišljanje. U ovom slučaju osoba je svjesna unutarnjeg sukoba, intenzivnih oprečnih osjećaje, ali kada treba razumjeti i odlučiti, usmjerava svoju pažnju dalje od problema, na treću stranu. Ta “treća strana” je najčešće kompjuter, televizija i slično. Problem nastaje onda kada u tom “blejanje” postoji očekivanje da će se stvari riješiti same od sebe.

Za razliku od nekih mehanizama kojih nismo svjesni da primjenjujemo, nerazmišljanje kao strategija je svjesno. Kada treba donijeti odluku, kada se treba opredijeliti svjesno se izbjegava, ne razmišlja i okupira nečim drugim.

“Mislit ću o tome sutra”, “Problem ne postoji”, “Nije mi do toga stalo”, “Ljubav je bezveze”, “Svaki posao je glup”, “Škola je nebitna”, “Važno je samo dobro se zezati”. Svi ovi stavovi samo su opravdanja kojima se izbjegava provođenje vlastitog života u djelo.

Osjećanje ambivalencije je neugodno, stvara tenziju i potrebu za razrješenjem. Vidimo da nam mnoga “laka rješenja” stoje na raspolaganju. I jeste bolje, ali ne treba izgubiti, možda i najvažnije iz vida – sve ove strategije su otpori prema životu, izbjegavanje života i razvoja. Sve su ovo skupi mehanizmi za olakšavanje napetosti.

“Ljudska sreća, zove se ‘hoću’!”

Otpor prema životu

Razvoj sposobnosti za sintezu suprotnosti i opredjeljenje – usmjeravanje psihe.

Razmislite o područjima u životu povodom kojih ne možete odlučiti, koje su to oblasti, pokušavate li promijeniti nešto, vjerujete li da možete?

Nismo ambivalentni samo prema drugima već i prema sebi. Svakodnevno vidimo i osjetimo nezadovljstvo nekim aspektima života i uz to stav “ne mogu” da odlučim, ne mogu da krenem dalje, “nešto me koči”. Od “prestajem pušiti”, “krećem u teretanu”, “počinjem učiti” i druge aktivnosti “od ponedjeljka”, do ostajanja u vezi ili na poslu u kojima nismo zadovoljni.

Ovakve problemi mnogi pokušavaju riješiti prijateljski razgovorima, knjigama samopomoći i slično, ali izgleda, kako te strategije ne uspijevaju, da ostaje pitanje razumijevanja razloga zašto je netko ambivalentan.

Često tek kada problemi eskaliraju ljudi se obrate psihoterapeutima. Tek kroz razumijevanje i istraživanje sebe i razloga zbog kojih imamo neki problem možemo primijeniti tehnike koje se na mnogim mjestima nude.

“Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške, već su stvari teške zato što se ne usuđujemo.”

Usmjernik psihe i sposobnost za ljubav

Prevladavanje ambivalencije daje smjer psihi. U sukobu pozitivnih i negativnih emocija prema nekome osjećamo se rastrzano.

Razvijanjem sposobnosti da toleriramo tu rastrzanost, bez korištenja različitih obrana možemo “prelomimo”, opredijelimo se i donesemo zrelu odluku.

Tada smo u stanju podnosimo oprečna osjećanja prema bliskoj osobi, ne negiramo ih, ne potiskujemo, ne pomičemo na druge, ne “blejimo” i čekamo da se stvari same riješe.

Ovo podnošenje omogućuje da se opredijelimo i postupamo sukladno tim, bez vraćanja natrag. Tada su nam ljubavni odnosi realistični, znamo što hoćemo i nalazimo načine da to ostvarimo.

Usmjernik psihe i sposobnost za rad

Ambivalencija u radu je pojava koja je svima bliska. Čini se čak i neizostavnim dijelom u životu većine ljudi. Prokrastiniramo, odlažemo obveze, moramo se “nakanama”, “odrađujemo posao”, bez koncentracije i svrhe.

Kada se i uđe u posao nema “inspiracije”, obveze se “blijediti” i ne dajemo sve od sebe. Tako promatrano izgleda kao da nismo sigurni želimo li ili ne da radimo, odnosno da se posvetimo nekome ili nečemu.

Tako stanje može trajati godinama. Sve ovo su samo primjeri širokog spektra problema u radu koje može izazvati netolerancija na ambivalenciju.

“Živjeti, a ne životariti”

“Znam što hoću, znam što neću, podnosim suprotnosti – odlučujem”

Živjeti u ambivalencija, biti u otporu prema životu, bez njenog razrješenja gradi i razvija osjećaj preteškog, besciljnog, života. Odnosi su “onako”, posao je “biće možda bolje”, zadovoljstvo je povremena utješna nagrada. Sve je teško i naporno, a zadovoljstvo sobom i drugima je više izbor no stvarnost.

Život je obojen “jednog dana, možda” fantazijom, odlaganjem obveza, dosezanjem do ciljeva koji bi upotpunili život, ali bez realizacije istih. Odbija se zrelo posvećivanje i privrženost. Zajedno govorimo o životarenju i pomalo dosadnoj igri sa životom.

Psihoterapijom, radom na osobnom rastu i razvoju, jačamo sposobnost tolerancije na ambivalenciju koja nam omogućuje da podnosimo oprečna osjećaje prema drugoj osobi, sebi, poslu i obvezama uz naglasak pozitivnih osjećanja. Sposobnost da se opredijelimo i odlučimo, idemo ka ili od nekoga ili nečega.