“I kod vas se, naime, priča kako je jednom Faeton, Helijev sin, upregnuvši očeva kola, bez dovoljno snage da ih provede očevom stazom, spalio sve na zemlji, a sam poginuo pogođen munjom; to se kod vas pripovijeda kao mit, a istinito je ovo: nebeskim tijelima koja se kreću oko Zemlje svojstveno je skretanje s utvrđenih putanja, pa na Zemlji uslijed mnogih požara, u velikim vremenskim razmacima dolazi do pustošenja … ”

mjesto udara
Ove godine se, između ostalog, obilježava i jedna značajna stogodišnjica – vijek od posljednjeg većeg sudara naše planete sa malim tijelom Sunčevog sustava: tzv. Tunguske eksplozije. Kao što je uglavnom poznato i izvan znanstvenih krugova, u 7:14 ujutro po lokalnom vremenu, 30. lipnja 1908. godine, kozmičko tijelo nepoznatog porijekla eksplodiralo je u slivu rijeke Podkamenaja Tunguska u sjeverozapadnom Sibiru, izazvavši velika razaranja na prostoru koji se mjeri stotinama četvornih kilometara. Oslobođena energija bila je usporediva s većom hidrogenske bombom od desetak megatona.

Iako su u čitavom svijetu zabilježeni neobični fenomeni u vrijeme i neposredno nakon događaja – zračni val koji je dvaput obišao planetu, neobično sjajne noći tijekom kojih su se u ponoć mogle čitati novine u čitavoj Europi i slično – bilo je relativno malo znanstvenog interesa u to doba . Ruski geolog i minerologiju Leonid Kulik počeo je početkom 1920-tih godina (nakon kaosa Prvog svjetskog rata i kasnijeg brutalnog građanskog rata u Rusiji) da priprema ekspediciju na samo mjesto udara, s obzirom da je iz izjava očevidaca i meteoroloških i seizmoloških podataka došao do zaključka da je u pitanju pad krupnog meteorita. Tek 1927. godine uspio je doći do samog “epicentra” događaja i na svoje veliko čuđenje nije bio u stanju pronaći ikakav udarni krater, kakav se standardno očekivao od takvih događaja (kao što je, recimo, čuveni Berindžerov meteorski krater u arizonskoj pustinji u SAD).

Umjesto kratera, Kulik je otkrio veliku oblast porušene i spaljene šume oko pedesetak kilometara s kraja na kraj, dok je neposredno u samom centru ove zone pronašao nekoliko stabala koja su, neočekivano, stajala uspravno, mada su bila oljuštenih grana i spaljene. Sva stabla unaokolo bila su oborena nasuprot centru. Kulik je više od deset godina radio na analizi poprišta Tunguske eksplozije, koristeći sve suvremenije metode, uključujući i snimanje iz zraka i geohemijske analize uzoraka pronađenih na licu mjesta. Nakon Drugog svjetskog rata i prvih nuklearnih pokusa, zaključeno je da je izgled regije u okolici epicentra tunguskog događaja umnogome nalik na tle koje se nalazilo direktno ispod nuklearne eksplozije.

Neizbježan zaključak bio je da je tijelo – asteroid ili kometa – koje se sudarilo sa Zemljom tog lipanjskog jutra 1908. godine eksplodiralo na visini od 5-10 kilometara u zraku. Da se radilo o malom tijelu Sunčevog sustava potvrdile su precizne kemijske analize mikroskopskih staklenih kuglica ( “sferula”) koje su pronađene u ogromnim količinama raspršene po čitavom prostoru zone sudara i koje su sadržavale za Zemljinu koru neobično visoke koncentracije nikla i platinskih elemenata, naročito iridija , koji se standardno nalaze u velikim količinama u meteoritima i kometima. (Iridium je postao osobito značajan za afirmaciju sudara Zemlje s malim tijelima Sunčevog sustava nakon što su otac i sin, Lewis i Valter Alvarez, sa suradnicima utvrdili anomalno visoku koncentraciju ovog rijetkog elementa u sloju koji odgovara kraju krede i početku tercijara, odnosno epohi izumiranja dinosaura , amonita i brojnih drugih živih bića).

što je točno udarilo u Zemlju 1908. godine je, međutim, i dalje je umnogome ostala misterija. (Naravno, kad odbacimo krajnje spekulativne ideje za koje nema nikakve potpore, poput eksplozije izvanzemaljskog svemirskog broda ili sudara s mini-crnom rupom.) Konsenzus među stručnjacima vlada jedino u pogledu toga da je objekt bio nekoliko desetaka metara veliki, mada preciznije procjene ovise o njegove fizičke prirode i kemijskog sastava. Najprije je bila postavljena hipoteza da se radi o malom NEO asteroidu (od engl. Near-Earth Object, odnosno objekt blizu Zemlje, standardna moderna oznaka za asteroide koji sijeku Zemljinu putanju oko Sunca), sastavljenom pretežno od stjenovitog materijala. 1930. godine istaknuti britanski planetarni astronom Fred Vipl je prvi sugerirao da se u slučaju Tunguske radilo o maloj kometi, u kojem slučaju bi vazdušna eksplozija i odsustvo kratera bilo lakše objasniti, s obzirom da se komete sastoje pretežno od leda i prašine, a led teži eksplodirati pod dejstvom naglog zagrijavanja od trenja sa Zemljinom atmosferom.

Kometska hipoteza bila je osobito popularna među istraživačima u bivšem Sovjetskom savezu koji su, prirodno, bili najzainteresiraniji za prirodu ovog događaja. Krajem 1970-tih i početkom 1980-tih godina, došlo je do značajnih novih ideja. Najprije je slovački astronom Lubor Kresak sugerirao da je impaktor iz 1908. godine bio povezan s Enkeovom kometom, između ostalog i zbog toga što se samo vrijeme sudara (kraj lipnja) poklapa s prolaskom naše planete kroz oblak prašine i malih tijela koja se vezuju za putanju ove poznate Kratkoperiodične komete. Kresakova hipoteza je osobito zanimljiva zbog toga što je proces raspada kometa na Kratkoperiodične orbitama jedan od najzanimljivijih i potencijalno najznačajnijih procesa u evoluciji unutarnjeg Sunčevog sustava.
Tunguska: udar komete ili asteroida

Osnovna ideja jest da komete porijeklom iz Oortovog oblaka na dalekoj periferiji našeg planetskog sustava bivaju, zbog gravitacijskog utjecaja plinskih divova, prije svega Jupitera, skrenute na Kratkoperiodične orbite, tijekom kojih često dolaze blizu Sunca. Toplina koju primaju od Sunca izaziva isparavanje i raspad njihove ionako krhke kompozicije, u kom procesu može nastati jedna ili više malih kometa (poput Enkeove), zatim više malih stjenovitih objekata, od kojih neki popunjavaju spremnik NEO asteroida, i velika količina prašine, od koje jedan dio čini tzv. zodijakalni pojas prašine, čije svjetlucanje predstavlja bitnu komponentu sjaja čak i “praznog” noćnog neba.

Sa druge strane, njegov češko-američki kolega Zdenek Sekanina je obnovio asteroidalnu hipotezu za objašnjenje tunguskog događaja, ukazujući da je nephodno da objekt ostane u jednom komadu sve do upada u nižu atmosferu, što zahtijeva da ima snažniju konzistenciju karakterističnu za asteroide, mada ne nužno stjenovite, već iz takozvane obitelji hondrita ili ugljičnih hondrita. U posljednje vrijeme asteroidalna hipoteza je dobila snažan podstrek zaključkom momčadi talijanskih astronoma objavljenim 2001. godine da je impaktor stigao iz pravca asteroidalnog pojasa. Nije nimalo čudno da je Tunguski događaj ostao i do današnjeg dana velika znanstvena inspiracija i predmet brojnih studija, sa aspekata najrazličitijih znanosti (nebeske mehanike, geofiziku, geohemije, fizike čvrstog stanja, atmosferske fizike, itd.) – i po svemu sudeći će to ostati još dugo vremena.
razbijanje dogme

Ovo ima veliki utjecaj na promjenu još jedne žilave dogme u znanosti; nasuprot pozitivističkom ili nekom drugom “ružičastom” pogledu na znanost, u njoj nažalost itekako ima dogmi. Tradicionalno, znanstvenici koji se bave Zemljom – prevashodno geolozi, ali sve više i astronomi, meteorolozi, kemičari i inženjeri – promatrali su našu planetu kao izoliran sustav, čija struktura i evolucija protječe neovisno od zbivanja na široj kozmičkoj pozornici. Ovo je prirodan produžetak ranijeg konzervativizma u prihvaćanju međusobnih utjecaja sustava na različitim prostornim i vremenskim skalama. Ova shvaćanja su se najbolje ispoljila u (ne) slavnom zaključku Francuske akademije znanosti iz XVIII stoljeća da “kamenje ne može padati s neba”, iako su meteoriti bili poznati već u antičkom svijetu, a ima tragova da su igrali značajnu ulogu u vjerovanjima praktično svih drevnih civilizacija. Nakon pobjede “uniformitarijanaca” nad “katastrofistima” glede objašnjenja fosila izumrlih vrsta sredinom 1800-tih godina, sva objašnjenja zemaljskih pojava koja su se pozivala na nebeske izvore dočekivana su redovito sa sumnjom, pa čak i ismijavanjem. Ovo se počelo mijenjati tek u posljednjih par desetljeća, osobito od rada Alvarezovih i suradnika 1980. godine.

Nakon nalaza da je izumiranje dinosaura izazvano sudarom s objektom kozmičkog porijekla, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća razvila se diskusija da li su ovakvi sudari prouzrokovali i druga masovna izumiranja bioloških vrsta na Zemlji, do kojih je dolazilo tijekom posljednjih pola milijarde godina. Takodje, velika debata koja je i dalje otvorena rasplamsala se oko pitanja jesu li ta izumiranja (is njima povezani sudari) periodična ili ne. Uskoro nakon nalaza Alvareza i suradnika o tome da je sudar s asteroidom ili kometom izazvao izumiranje dinosaura na K-T granici, pojavilo se nekoliko studija u kojima se tvrdilo da su izumiranja vrsta periodična.
Oortov oblak

Ovo su naizgled potvrđivala i ispitivanja stope stvaranja kratera na Zemlji, čime se bavio i sam Luis Alvarez, koja su takodje davala epizodno ponašanje sa periodom od oko 30 milijuna godina. Slično je i sa preokretima Zemljinog magnetskog polja, koji su se odigravali s približno istom periodičnošću. Ovako dugačak period – s točke gledišta “zemaljskih” nauka ukazuje da mehanizam koji izaziva ove katastrofične promjene mora biti astronomske prirode. Iz nekog razloga, asteroidi ili komete se sudaraju s Zemljom u diskretnim intervalima razdvojenim dugačkim razdobljima “zatišja”. Nedavno su američki znanstvenici Rohde i Miller ponovnom analizom podataka o izumiranju zaključili da postoji snažna periodičnost, ali na dužoj vremenskoj skali, od oko 150 milijuna godina.

Ali, zašto bi komete bile perturbovane na periodičan način? Dvojica istaknutih britanskih astronoma, Viktor Klube i Vilijem Nepijer su u više svojih knjiga zagovarali ideju da je spomenuta periodičnost od oko 30 milijuna godina izazvana “galaktičkim plimama”, odnosno periodičnim prolascima Sunčevog sustava kroz ravan Mliječnog puta. Po njihovoj ideji, ovi prolasci remete putanje dugoperiodičnih kometa, te jedan dio upućuju u unutrašnji Sunčev sustav, gdje dolazi do njihovog raspada i potonjeg sudaranja s planetima, među kojima je i država. Ima, međutim, i drugih ideja o porijeklu ovog razdoblja (postojanje još neotkrivene desete planete iza Plutona, ili čak hipotetičnog dugoperiodičnog zvjezdanog suputnika Sunca), a takodje i konzervativnih znanstvenika koji smatraju da postojanje periodičnosti nije još dovoljno dobro dokazano. Najzanimljiviji aspekt teorije klupku i Nepijera leži u mogućim uzrocima niza relativno skorašnjih fenomena na Zemlji iu njenoj neposrednoj kozmičkoj blizini, koje ovi autori pripisuju raspadu posljednje velike komete iz Orotovog oblaka koje se, po njima, odigralo u povijesno vrijeme, tj. prije oko tri do četiri tisuće godina.
Enkeova kometa

Već spomenuta Enkeova kometa is njom povezani objekti (prije svega meteorski roj poznat kao Beta Tauridi, kojima je – po Kresakovoj ideji – pripadao i objekt koji je izazvao Tunguske eksploziju) bi, prema ovom scenariju, predstavljali najvidljiviji dio čitavog kompleksa ostataka poteklih od tog drevnog tijela. Katastrofe opisane u mnogim legendama i zapisima (poput opisa Egzodusa u biblijskim knjigama ili egipatskog papirusa Ipuver) mogle bi biti uzgredna i sićušna – u kozmičkim razmjerima – posljedica raspada ovog tijela. Ovaj zaključak ostaje, naravno, vrlo kontroverzan, s obzirom na mali broj pouzdanih podataka.

Sa ovim povezan ključni aspekt tunguskog događaja se naprosto ne može dovoljno naglasiti. Sretan sticaj slučajnih okolnosti učinio je da ovaj objekt – štogod on bio – udari u jedan od najmanje nastanjenih i najzabačenijih regiona naše planete. Ni do danas nije potvrđeno da je ova impozantna lokalna katastrofa izazvala ijednu jedinu ljudsku žrtvu među lokalnim pastirima i nomadima zapadnog Sibira. S obzirom na rotaciju Zemlje, da se sudar odigrao nekoliko sati ranije, na primjer, Sankt Petersburg bi bio sravnjen sa tlom, a broj ljudskih žrtava bi se mjerio na milijune. A podsjetimo, u pitanju je bio u kozmičkim razmjerima vrlo mali objekt, najviše pedesetak metara u promjeru. Objekti te veličine očekuju se da udaraju u Zemlju svakih par stoljeća – što je i razlog zašto se sve češće pojavljuju hipoteze da su neki od događaja iz povijesti ljudske civilizacije bili neizravno povezani s katastrofama ove vrste.

Jedan od primjera ovih arheo-astronomskih hipoteza je, recimo, sugestija da je sudar Zemlje s malim asteroidom i kometom početkom VI stoljeća izazvao prolazno globalno zahlađenje (zbog velike količine prašine izbačene u stratosferu), koje je sa svoje strane doprinijelo širenju epidemija ( tzv. Justinijanova kuga) i slabim žetvama, odnosno gladi, a sve je bilo praćeno neobičnim nebeskim fenomenima. Tek će podrobnija istraživanja pokazati koliko su ovakve hipoteze utemeljene. Ali, buduće katastrofe ove vrste – i veće od njih, koje se pojavljuju razmjerno rjeđe, ali mogu biti daleko, daleko destruktivnije – će neminovno, zbog porasta gustoće ljudske populacije, kao i međuovisnosti raznih društvenih i ekonomskih sustava suvremenog svijeta, imati daleko tragičnije posljedice danas iu bližoj budućnosti nego bilo kada u dosadašnjoj povijesti čovječanstva.
što nas očekuje u budućnosti?

Danas nam je, na primjer, jasno da bi ovakav objekt koji bi udario u more bio u stanju izazvati katastrofalne cunamije koji bi po posljedicama daleko nadmašili tsunami iz jugoistočne Azije iz prosinca 2004. godine koji je odnio gotovo četvrt milijuna života. Dalje, atmosferska eksplozija daleko manjeg intenziteta od Tunguske, ali i dalje snažnija od nuklearne bombe bačene na Hirošimu, dogodila se 6. lipnja 2002. godine nad istočnim Mediteranom, između Krete i libijske obale; s obzirom da se radilo o eksploziji male snage nad morem, zabilježili su je tek sateliti i hidrometeorološke stanice, ali bi nad naseljenim područjem i ovako mali objekt (u ovom slučaju impaktor je bio svega nekoliko metara u promjeru) izazvao značajne ljudske žrtve.

Dakle, postoje krajnje praktične motivacije za daljnja istraživanja Tunguske eksplozije i sličnih događaja. I više od toga: s obzirom da se ovi događaji dešavaju pod utjecajem gotovo savršeno predvidljivih zakona nebeske mehanike, moguće ih je, uz dovoljno pažljiva astronomska promatranja, predvidjeti, pa čak i poduzeti mjere da se oni spriječe. Na dugačke staze, razvoj odgovarajuće kozmičke tehnologije jedina je nada za spas ne samo čovječanstva, već i većine živih vrsta koje s nama dijele planet; jer oni zbilja veliki objekti (kilometarski) su tamo negdje – i neminovno nas vrebaju …