Uobičajeno se predsmrtna doživljavanja objašnjavaju anoksije – nedostatkom kisika u mozgu. Kako se količina kisika smanjuje, signali u mozgu postaju neobuzdani, bjesomučni i uzbuđujući. Posljedično, to djeluje na normalnu funkciju vizualnog sustava. Više stanica prijanja uz centar vizualnog polja, a manje uz periferiju. Pošto stanice u centru šalju nadražujuće signale, stječe se efekt tunela: svjetlost je u centru, a prema rubovima blijedi i prelazi u tamu. Kompjuterske simulacije ovog procesa proizveo je molekularni fiziolog sa Maks Plankovog instituta u Njemačkoj. Ova simulacija pokazuje da – kako se smanjuje količina kisika – stanice na periferiji to prve osjete. Kao rezultat toga, bijela svjetlost u centru – ili ‘kraj tunela’ – čini se kao da postaje bliži.
To bi bilo fiziološko objašnjenje. Ali, što je sa svim onim što dolazi poslije, sa vizijama prelijepih (ili pakleno užasnih) predjela, anđela ili demona, pokojnika … Kako objasniti susrete i razgovore, objašnjenja, pouke, neobjašnjiva iscjeljenja tijela …? Rekli bismo da sve to više nije doživljaj već zamrlog mozga, nego besmrtne duše koja i mozgu i cijelom tijelu daje život kad je unutra, a kad izađe onda opet predstavlja naše biće, samo oslobođeno fizičke odjeće – to jest, našeg tijela.