Psiholog u šali kaže da njegovi prijatelji s tog odsjeka neće više s njim razgovarati. To bi, međutim, bila preuranjena reakcija. Mada ljudi zijevaju kada im je dosadno, to je tek polovica priče. Druga polovica je da oni, unatoč dosadi ili pospanosti, osjećaju obvezu da ostanu budni. Zijevanje je način na koji tijelo pospješuje svoje stanje budnosti u trenucima kad treba ostati pribrano. Ovoj hipotezi idu u prilog mnoge utvrđene činjenice vezane za ponašanje. Ona objašnjava, primjerice, zašto zijevaju vozači koji se noću kreću autocestama, ili studenti koji slušaju predavanje iz matematike. U isto vrijeme ona objašnjava zašto malo zijevaju osobe koje su u krevetu – jer se doista spremaju na spavanje.
Jedini problem s ovom teorijom budnosti je što zijevaju i mnoge osobe koje su već u stanju visoke budnosti – da ne spominjemo stres. Studenti sami upozoravaju da zijevaju neuobičajeno mnogo pred ispit. Atletičari zijevaju pred početak utrke. Zaljubljenima se isto to događa prije sastanka s voljenom osobom koju trebate osvoje.Jedan poznati violinist, kako navodi Provajn, uvijek zijeva prije početka nastupa, a sam smatra da mu to pomaže da se opusti.
Psiholog Robert Provajn je u dilemi, jer nije siguran da li zijevanje ima izbuđujuće ili smirujući učinak. Njegov kolega psiholog Ronald Beinindžer smatra da, po svemu sudeći, zijevanje ima dvostruko djelovanje: poticajno (uzbuđujuće, rasanjujuće) ili smirujući (uspavljujuće) – već prema prilici u kojoj se događa. Zijevanje je, kaže on, možda homeopatski mehanizam: ono može modulirati budnost i pribranost, povećavajući ih ili smanjujući do određenog optimalne razine.
Ono što je sigurno je da je zijevanje zarazno, što se povezuje s ljudskom sposobnošću empatije. Snimanjem mozga je, naime, utvrđeno da se iste oblasti u mozgu aktiviraju kad prema nekome osjetimo empatiju, kao i kad nas zaraze zijevanjem. Neki testovi ličnosti su pokazali da na osobe koje pate od shizofrenije ili autizma zijevanje drugih djeluje manje zarazno. Neki nizozemski znanstvenici zijevanje smatraju ‘pozivom na ljubav’, što bi mogli potvrditi mnogi filmovi, u kojima se otvorena usta, protezanje i isturanje grudi kod žena tumače kao takav signal. Veza između zijevanja i ljubavi kod životinja mnogo je očitija nego kod ljudi. Tako dominantan mužjak makaki majmuna zijeva prije i poslije parenja, što izgleda ima veze s razinom testosterona, jer kad se takav majmun kastrira i izgubi domaninatan status, prestaje i zijevanje.
Izgleda, dakle, da organizam koristi zijevanje kao regulator u jednoj ‘prijelaznoj’ fazi aktivnosti – kada moramo raditi nešto ozbiljno što zahtijeva visoku budnost i pribranost, a želimo to da izbjegnemo, ili nam se jednostavno spava; ponekad možda i obrnuto – kada treba da spavamo, a želimo raditi nešto drugo. Dosadašnja istraživanja dvojice znanstvenika pokazuju, ako ništa drugo, da je zijevanje složenije nego što nam se obično čini i da njegova uloga nije tako skromna kao što nam to najčešće izgleda.
Na kraju krajeva, nešto što svi mi činimo toliko često, i ponavljamo tijekom čitavog života, svakako zaslužuje ozbiljnu pažnju, a možda će neka nova istraživanja otkriti neke nove činjenice u vezi zijevanja. Do tad, slobodno zevajte.