Zvuk koji podiže! Patricija je 1961. godine bila sa svojim mužem Peterom, britanskim vojnikom, u Iraku. Odlučili su da za godišnji odmor odu u Indiju, odakle je Peter bio rodom. Nakon nekoliko dana provedenih u mjestu Poona, prijatelj im je predložio da dođu na lokalnu religijsku ceremoniju obećavajući da će im biti zanimljivo. Ceremonija se odvijala na otvorenom …

Jedanaest svećenika u dugim bijelim odorama je okružilo ogromnu stijenu, tešku barem 40 tona. Svećenici su počeli sa tihim ritmičnim pjevanjem. Napravili su jedanaest krugova oko stijene. Jedan od njih je dao signal da stanu. Zatim su stavili kažiprst na stijenu i … s lakoćom je podigli do visine ramena. Nakon dvadesetak sekundi, držeći trijumfalno stijenu u zraku, odlučili su da je polako spuste. Ovaj impresivan događaj je negirao postojanje gravitacije. I, ako se težina stijene podijeli na 11 ljudi, to ipak znači da bi svatko svojim kažiprstom trebao podici 3-4 tone!?
Ali, najuzbudljiviji momenti su tek dolazili poslije ovoga. Svećenici su pozvali dobrovoljce iz publike da im se pridruže. Formiran je krug i ponovno se počelo s tihom pjesmom. Kada su dobili signal, svi sudionici su postavili kažiprst na stijenu i … podigli je. Svi su bili iznenađena s kakvom lakoćom je stijena lebdjela u zraku. Napokon je stijena spuštena na tlo. Nekako je čitava ceremonija utjecala na težinu samog kamena koji se opirao postojanju sile gravitacije. To je bio dokaz o postojanju sonične levitacije – lebdenja prouzrokovanog zvukom.
Poznata je priča o opernim pjevačima koji svojim ‘visokim Ce’ mogu razbiju vinsku čašu. Pronađu rezonantnu frekvenciju čase i napadaju je punom snagom. Ali, to ne može svaki pjevač. Prethodno je potrebno ispuniti dva uvjeta:

■ Projektovati glas iz dubine trbuha i pri tome ne spuštati pluća; time se ne prekida tijek kretanja zraka. Jedino dijafragma tjera zrak van; pluća su izbačena čime se osigurava neprestano i brzo punjenje zrakom. Suština je, dakle, imati puni kapacitet pluća uz minimalno disanje.
■ Održavati istu frekvenciju čitavo vrijeme, što se postiže samo dugogodišnjim treningom. Većina pjevača se iscrpi dok pjeva glasno i na istoj visokoj frekvenciji. Razlog što čaša puca je u neelastičnosti stakla. Kada se glasom proizvede ista rezonantna frekvencija koju ima staklo, i kada se ta frekvencija održava neko vrijeme, stvara se pritisak na staklom, prelazi se prag elastičnosti i staklo puca.

Slijede jos dva primjera destruktivne moći zvuka. John Kelej (1827-1898) je proveo 50 godina svog života istražujući efekte zvuka na fizičke osobine objekata. Njegovih niz inovacija su obogatile ovu nama neobičnu granu znanosti. Godine 1887. je otkrio kako dezintegrira kvarc i ostale tipove tvrdog kamena. Američkoj mornarici je demonstrirao prototip svog zvučnog topa. Godine 1898. je eksperimentirao u rudniku zlata u državi New York pred bogatim financijerima. Testovi su bili toliko uspješni i zapanjujući da je izazvao paniku na burzi u San Franciscu. Dobio je fondove za daljnje istraživanje i razvoj, ali je inzistirao da jedino on može određuje tempo i da rezultate objavljuje tek kada ih kompletira. To je naljutilo investitore koji su zatim zatražili da im predoči dotadašnje rezultate. Nakon što je to odbio, oni su povukli fondove. John je zapalio sve dokumente i uništio opremu, i starost je doživio siromašan i zaboravljen.
Profesor Gavraud iz Marseillea je bio na rubu napuštanja svog posla u inzinjerijska institutu imajući stalne napade povraćanja. Sumnjajući da je izvor u njegovu uredu, vršio je ispitivanja na kemijske i radioaktivne tvari. Nije nalazio objašnjenja dok, s vremenom, nije shvatio da čitava ured vibrira na niskoj frekvenciji koju izaziva susjedna tvornica. To ga je zaintigriralo tako da je izgradio infrazvučnu stroj u obliku ogromne dvometarske pištaljke.
Nalikovala je na francuske policijske pištaljke koje su generirale zvuk različitih frekvencija, uključujući ultrazvuk, uz korištenje osušenog graška. Prilikom prvog testa gigantske pištaljke, tehničar koji je izvodio eksperiment je pao mrtav kada ju je uključio.

Prilikom autopsije pronađeno je da su njegovi organi bili deformirani i stopljeni u bezobličnu masu. Profesor Gavraud nije stao na prvom testu. Drugi test je izveo u betonskom bunkeru, okruženom poljanom. Zrak je puštao vrlo postupno. I pored toga, pištaljka je uspjela raznese prozore na kilometar daljine. Nastavljajući eksperimente, Gavraud je polako stavljao zviždaljku pod kontrolu. Uspio je projicira infrazvuk na specifične ciljeve, tako da je mogao potpuno razruši zgrade na 8 km daljine.
Legendarni arapski povjesničar iz X stoljeća, Al-Masudi, napisao je svjetsku povijest u 30 tomova. Obišao je poznati svijet da bi se smirio u Egiptu. Kao što je Herodot smatran osnivačem povijesne znanosti u antičkoj Grčkoj, tako se na istoj razini ocjenjuje doprinos Al-Masudija arapskoj historiografiji. Uglavnom, Al-Masudi daje intrigirajuće odlomke o gradnji piramida: ‘… Prvo je magični papirus postavljen ispod kamenih blokova koje je trebalo transportirati. Onda je kamen udaren metalnom šipkom koji bi uzrokovao da blok počne lebdi i kreće se popločanim putem opasanim metalnom ogradom s obje strane. Blok bi se kretao otprilike pedesetak metara i onda spuštao na zemlju. Proces bi se onda ponavljao dok ga graditelji ne bi smjestili na željeno mjesto. ‘
Da li nam to Al-Masudi govori o kreiranju vibracija nastalih udranjem metalnom šipkom koje bi rezultirale zvučnom levitacijom – lebdenjem, ili su, pak, šipka, magični papirus i metalna ograda proizvodili magnetsku levitaciju? Na Meksickom Yucatan poluotoku nalazi hram Uxmal koji se pripisuje Majama. Međutim, lokalne legende govore o preistorijskoj rasi koja je izgradila originalni kompleks. Oni su upotrebljavali zvuk za pokretanje masivnih blokova i njihovo ugrađivanje. Legenda dalje kaže da su graditelji koristili pištaljke da bi pokretali kamene blokove. Velike poplave iz drevnih vremena su prekrile ove tehnike i ljude koji su ih koristili. S druge strane Atlantika, u Grčkoj mitologiji se govori o Jupiterovom sinu Amfionu, koji je pokretao kamene blokove sviranjem na liri. Pisano djelo ‘Argonautika’ opisuje Amfiona i njegovog brata blizanca Zetusa koji su gradili Tebu. ‘Zetus je bio pravi radnik koji je snagom mišića gradio temelje. Iza njega je išao Amfion svirajući zlatnu liru … a slijedili su ga dvostruko teži kameni blokovi od bratovljevih, lebdeći zrakom ‘.
Drevna kineska poema kaze: ‘U starim danima, kamenje je hodalo. Da li je to istina ili laž? U drevnim danima kamenje je zaista hodalo. Ovo je istina, a ne laž ‘. U Srednjoj i Južnoj Americi, oralna tradicija tvrdi da je nekada davno zvuk korišten pokretati gigantske stijene zrakom. Pitanje je, da li su ove raširene legende plod čiste fantazije ili pak, predstavljaju, iskrivljenu memoriju na nekadašnju stvarnost?
Švedski doktor Jarl je svojevremneo studirao na Oxfordu. Za vrijeme studentskih dana se sprijateljio s mladim tibetantski studentom. Nekoliko godina kasnije, dr Jarl je posjetio Egipat u svojstvu člana Engleskog Znanstvenog Društva. Te, 1939. godine, posjetio ga je kurir s Tibeta koji je tražio da dr Jarl hitno dođe na Himalaju. Uskoro je dr Jarl bio u posjeti svom starom prijatelju koji je zauzimao visoku funkciju u Tibetantskoj hijerarhiji. To je bilo doba kada je stari Dalaj-lama bio bolestan i dr. Jarl je pozvan da da svoje mišljenje. Jednog dana dvojica doktora su pošli u obližnji manastir da prisustvuju građevinskim radovima. Pri vrhu strme litice bio je otvor u stijeni, nalik na špilju. Ispred je bila zaravnjena površina, plato. Jedini način da se dođe do pećine bio je sa vrha litice odakle su se svećenici spuštali konopcima. Prilaznog puta nije bilo. Ispred pećine su svećenici imali na programu izgraditi zid. Dr. Jarl je promatrao liticu visoku 250 metara pitajući se kako će teći gradnja. Polirani kameni blok dužine jednog metra je bio ispred njega i očito je nekako trebao biti prebačen na visinu od 250 metara. Dolaze svećenici sa 19 glazbenih instrumenata i formiraju krug od 90 stupnjeva na udaljenosti od 63 metra od kamenog bloka. Glazbeni instrumenti su se sastojali od 13 bubnjeva i 6 truba dugačkih po 3 metra. Bubnjevi su bili otvoreni na jednom kraju koji je bio usmjeren prema kamenom bloku. Iza svakog instrumenta je bio red od 8-10 svećenika. Jedan od njih je dao znak i mali bubanj je počeo koncert. Taj bubanj je imao takav oštar ton da se uvijek čuo i kada su svi ostali instrumenti svirali. Ubrzo počinju i svećenici da pjevuše, polako ubrzavajući tempo dok nisu dostigli zaglušujuću buku.
Prva četiri minuta se ništa ne događa s kamenim blokom. Sa ubrzavanjem tempa odedamput se stijena počinje tresti da bi se uskoro i podigla u zrak povećavajući brzinu. Smjer je platforma ispred ulaza u špilju. Nakon tri minute leta kameni blok je prizemljio ispred pećine. Međutim, koncert se ne prekida. Donosi se novi kameni blok pred svirače i svećenike. Koristeći istu metodu, pet do šest blokova dnevno se parabolično prenosi prema vrhu litice. Da priča bude interesantnija kompletan tijek gradnje je dr. Jarl snimio na svoju kameru. Da ne bi bilo zabune snimio je dva filma koji prikazuju istu stvar. Englesko Znanstveno Društvo, za koje je Jarl radio, je konfiskovalo filmove i udarilo na njih pečat ‘strogo povjerljivo’. Rekli su da neće biti deklasifikovani do 1990. godine. Međutim, ovaj fascinatni prizor sa Himalaja nikada nije ugledao svjetlo dana. A dr. Jarl, kao prvi stranac kome je bilo dopušteno da snimi ovaj događaj, mogao je priču proširi samo svom krugu prijatelja i ponekom magazinu.
Negdje u isto vrijeme, krajem 1930-ih, Austrijski filmski režiser Linauer je bio u posjeti zabačenom tibetantski manastiru. Tamo su mu pokazali dva neobična instrumenta. Jedan je bio gong, promjera tri i pol metra. Sredina mu je bila napravljena od zlata, prvi prsten od željeza, a drugi od bronce. Udarom u gong bi nastajao kratki, tupi zvuk. Drugi instrument je bio u obliku ovalne posude također izgrađen od tri različita metala. Žice su bile zakačene njegovom dužinom. Sa instrumentima je korišteno nesto nalik filmskom platnu. Formiranjem zvuka iz prva dva instrumenta, ovo platno je fokusiralo zvuk prema velikim kamenim blokovima. Udarajući neprestano u gong, svećenici su bili u mogućnosti s lakoćom podižu velike stijene. Očito je da je zvuk dramatično smanjivao utjecaj Zemljine sile gravitacije. Sveštenci su objasnili Linaueru da su sličniinstrumenti korišteni u drevna vremena za gradnju obrambenih zidova oko čitavog Tibeta. Jos su tvrdili da slične naprave mogu emitirati zvuk koji razbija stijene u paramparčad, a po potrebi i potpuno razgrađuje bilo koji materijal. Nakon ovih europskih posjete Tibetu dolazi do Drugog svjetskog rata, zatim Kinezi okupiraju Tibet i počinje doba mraka. Iz kojeg Tibetanci još nisu izašli.
Desmond Leslie je zabilježio legende o izgradnji egipatskih piramida. Govori o skupinama svećenika koji su pjevali ispred kamenih blokova podižući ih na visinu zvučnom levitacijom. Na vrhu kamenih zidova su stajali radnici koji su s lakoćom primali višetonske blokove i laganim pokretima ih smještali na željeno mjesto. To je bio razlog što nikakvi nasipi, platforme, užad i slični materijali nisu pronađeni na mjestima gradnje piramida.
Latvijski imigrant u Ameriku, Edward Lidskalnin (slike lijevo), je došao na Floridu 1920. godine. Niski Latvijac, visok samo metar i pol, s manje od 50 kg, jedna je od vodećih misterija za američki znanstveni establšsment. Naime, u svom domu je, u razdoblju od 20 godina, izgradio kameni grad koga je nazvao ‘Rock Gate park’. Živeći sam, a radeći noću, Edward je uspio obradi – iskleše, prenese i konstruira impresivne skulpture od velikih kamenih blokova. Procjenjuje se da je u njegovom floridskom dvorištu smješteno preko 1.000 tona kamenih blokova iskorištenih u gradnji zidova, kula, kamenog namještaja i umjetničkih skulptura. Nekako je ovaj žilavi Latvijac uspio da uspravi obelisk od 28 tona, napravi kamenu kapiju od devet tona koja se otvara dodirom prsta, izgraditi zidove visoke sedam metara … Najteža stijena na njegovom zemljištu je teška 35 tona. Sve ovo je uradio on sam bez korištenja ikakve mašinerije. Nema oficijelnih izjava kako je to uspio osim ‘priča iz susjedstva’ koje kažu da je Edward podizao kamene blokove u zrak, koji su onda lebdjeli kao baloni. Edward je držao u tajnosti svoje metode da bi samo jednom izavio sljedeće: ‘Pronašao sam tajnu piramida. Znam kako su Egipćani i drevni graditelji u Peruu, na Yucatanu i Aziji, koristeći samo primitivne alate, obrađivali i podizali u zrak teške kamene blokove ‘. U epilogu priče možemo reći da ako je Edward i otkrio tajnu zvučne levitacije, odnio ju je sa sobom u grob.
Šišmiši emitiraju zvukove u ultrazvučnom rangu koje mogu detektirati samo precizni instrumenti. Početkom 1970-ih, engleski zoolog koji je studirao šišmiše, imao je svoju opremu uključenu kada je prolazio pored poznatih britanskih megalita u zoru. Instrumenti su počeli bilježiti vrlo jak i kontinuiran signal. On je to otkriće prenio istraživaču Paul Devereuksu, koji je, opet, informaciju proslijedio Oksfordskom Institutu za Arheologiju. Tamo ona dolazi do kemičara Dona Robbinsa koji je bio član istraživačkog tima za megalite na Britanskim ostrvaima. Ustanovljava se projekt koji će trajati nekoliko godina. U listopadu 1978. Robbins instalirao opremu u Okfordšajru snimajući megalite ‘Rollright Stones’. Sa izlaskom sunca, instrumenti su počeli bilježiti brz i stabilan signal koji je dolazio od kamenih blokova. Naredne četiri godine projektni tim je obišao sve važnije britanske megalite. Na svima je pronađen ultrazvučni zvuk. Vremenom je, naravno, oprema usavršena i bili su u mogućnosti eliminirati sve smetnje (radio zvukovi, obližnji energetski izvori, geološki signali). Usporedba s modernim građevinskim objektima – ulicama, zgradama, mostovima, drvenim i kamenim kućama – su pokazala veliku razliku. Jedini su antički megaliti generirali ultrazvuk. Vrijeme, sunce ili kiša, nisu utjecali na pojavu ultrazvuka. Naprotiv, poseban efekt je nastajao kod proljetno i jesenje ravnodnevnice: jutarnji ultrazvuk bi se pretočio u višesatno zvučno zavijanje, znatno intenzivnije nego drugih dana u godini.
Zaključak je bio iznenađujući: kameni monoliti su kreirani s idejom da proizvode ultrazvučno polje. Tu iznenađenja ne prestaju. Istraživački tim se pomicao u sredinu kamenih objekata. Odedamput, igla na instrumentima bi pala na nulu. Ultrazvuka tu više nije bilo. To je izgledalo izvan pameti. Naime, ultrazvuk proizvodi i pomicanje trave, lišće, ljudi … Međutim, ulaskom u centar kao da su se našli u vakuumu, zaštićenom prostoru. Ekipa je posumnjala da su se instrumenti pokvarili. Uzeli bi druge i – opet bi se ponavljao isti rezultat. Zaključak koji je slijedio bio je ponovno čudnovat: kameni megaliti su sa svojim središtem imali ulogu ultrazvučne zaštite sa bizarnom tišinom u svom centru. Pozvani su u pomoć dodatni instrumenti. Geigerov brojač je počeo mjeriti radioaktivnost. Kameni blokovi kao takvi su pokazivali veći intenzitet od očekivanog. S druge strane sam centar objekata je pokazivao neuobičajeno niski nivo radijacije. Magnetometar je pokazao slične rezultate: megaliti su generirali spiralu od sedam elektromagnetnih krugova koji su opadali u intenzitetu kako su se približavali centru. U samom središtu nije bilo elektromagnetske radijacije. Zaključak: naši Atlantski preci, drevni graditelji megalita su i ovim putem ostavili dokaz o svom sofisticiranom poznavanju ultrazvuka i drugih vrsta radijacije.
Americka svemirska agencija NASA je radila na problemu ultrazvučnih signala od 1959. godine. Napokon, 1984. godine je patentiran prvi primjer ultrazvučne levitacije pod brojem 4447251.Patent je usavršen 1991. godiine u tvrtki Intersonics s ekipom kojoj je na cijelu akustični inženjer Tom Danli. Patent govori o zvučnoj levitaciji u kojoj imamo dva zvučna izvora na dva kraja tube. Oni šalju zvučne valove koji proizvode izvore akustične energije kojom se objekti mogu podizati – lebdjeti. Promjenom frekvencije jednog izvora zvuka dolazi do pomicanja objekta na osi između dva kraja tube. Objekt u tubi ne samo da se moze pomjerati zvukom, već može mijenjati svoje stanje: od plinovitog u čvrsto, od čvrstog u tečno. Pri tome se intenzitet zvuka znatno pojačava. Ovaj patentirani pronalazak se dosada koristio na dva leta Kolumbija šatlu: STS 7 i STS 51 A. Uzorci keramike su uspješno otopljeni, a zatim i očvrsnuti primjenom ultrazvuka.
Vratimo se u doba razvoja prve civilizacije Atlantiđana prije 55.000 godina. Njihova tijela, um i duševna supstanca su bili spiritualno balansirani i materijalno neopterećeni. To je bilo doba kada su Atlantiđani usavršili do perfekcije zvučnu levitaciju za podizanje velikih i teških objekata. Prvi grandiozni monumenti datiraju iz tog doba. Radilo se u grupama koje su koncentrirale svoju energiju za proizvodnju zvučnih valova da bi, zatim, podizali i spuštali masivne blokove bez upotrebe mašinerije. Pri tome je nekoliko ljudi, spojenih ramena, plesalo u krugu u čijem je središtu bio kameni blok. U pozadini su bili zvukovi bubnjeva i cimbala, te glasno pjevanje. Fokusirani na kamene blokove, njihova ogromna mentalna snaga, kombinirana s energijom pulsirajućeg zvuka, uzrokuje podizanje teških objekata. Vremenom su inženjeri sa Atlantide glasove i ples zamijenili sa zvučnim instrumentima koji su proizvodili točno određenu frekvenciju čija je rezonancija omogućavala da se stenepokreću, a gravitacija prevaziđe. O tome pišu sumeranska glineni tableti od prije 6.600 godina kada kažu ‘zvuk moze podići kamen’. Tako su prenošene kameni blokovi iz Balbeka od tisuću tona. Tako su građene piramide od Kine, preko Mezopotamije i Egipta do Srednje i Južne Amerike. Tako su nastajali umjetno brežuljci u Britaniji. Tako je uspravljeno 300.000 megalita u Zapadnoj Europi tijekom posljednje, treće, civilizacije Atlantide. Veo misterija pada. Umjesto novih pitanja dajemo odgovore. Autor: Semir Osmanagić