Bojali su se njegovog duha. Kao što se pojavio, tako je i zagonetno otišao u grob. Možda ne bi ni bilo ovog slučaja, svakako jednog od najzanimljivijih u XIX stoljeću, da se njegovi roditelji, spojeni u preljubničkom grijehu, nisu plašili osvete mrtvog djeteta. Pojavio se iznenada na trgu bavarskog gradića Nuremberga jednog svibanjskog ponedjeljka 1828. Lokalni obućar je bio prvi čovjek na koga je ta spodoba naletjela. I kao da je predosjećao da će taj dečko uskoro, ako ne steći svjetsku slavu, a ono bar izazvati opću radoznalost, obućar se potrudio da zabilježi Neznančev podroban opis.

Kao što se pojavio, tako je i zagonetno otišao u grob. Možda ne bi ni bilo ovog slučaja, svakako jednog od najzanimljivijih u XIX stoljeću, da se njegovi roditelji, spojeni u preljubničkom grijehu, nisu plašili osvete mrtvog djeteta
Pojavio se iznenada na trgu bavarskog gradića Nuremberga jednog svibanjskog ponedjeljka 1828. Lokalni obućar je bio prvi čovjek na koga je ta spodoba naletjela. I kao da je predosjećao da će taj dečko uskoro, ako ne steći svjetsku slavu, a ono bar izazvati opću radoznalost, obućar se potrudio da zabilježi Neznančev podroban opis.
Mogao je da ima 16 ili 17 godina. Njegova odjeća, iz koje je mjestimice provirivala iskrzana svilena postava, nekad je možda bila dobra, ali sad je bila poderana i prljava. Čizme su mu bili stare, a obućar je odmah primijetio da su đonovi bili ojačani konjskim potkovicama i debelim čavlima. Kad je skinuo čizme, koje su ga očito žuljale, ukazali su se krvavi prsti i pete.
Dečko je u ruci grčevito stiskao pismo adresovano na kapetana 4. eskadrona 6. konjičke regimente. Masa radoznalaca je krenula za njima do vojne zgrade. Dok je čekao da ga kapetan primi, on je instinktivno pokazao da je dijete koje je dugo živjelo u potpunoj izolaciji i da nema nikakve veze sa ovozemaljskim svijetom. Prišao je plamenu svijeće i pokušavao ga uhvatiti. Vrisnuo je do neba, a okupljeni su bili u nedoumici da li da se smiju ili zgražavaju. Iz kuhinje je dopirao miris jela, što ga je očito dražilo. Ponudili su mu kuhanu šunku i pivo. Probao je i samo što nije pao u nesvijest. A kada su mu dali kruh i vodu, to je odmah brzo pojeo. Prišao je zatim zidnom satu. Gledao ga je kao živo biće, a onda je počeo da se leluja u ritmu njihala. Na sva pitanja je jednostavno odgovarao: ‘Ne znati’.
Konačno se pojavio i kapetan čije su ga uniforma i sablja opčinile. Iscijedio je tada nekoliko riječi: ‘Želi biti vojnik kao tata’ i ‘Konj, konj’. Kapetan je otvorio pismo. U njemu je bila molba da dečka primi u svoju regimentu, a ako to ne želi, može slobodno ga ubije ili objesi. Časnik je još jednom pogledao momka, odmahnuo glavom, procijedio nešto kao ‘primitivni divljak ili imbecil’, okrenuo se i zalupio vrata za sobom. Odveli su ga u policijsku postaju. Dali su mu pero i hartiju i zatražili da napiše svoje ime i adresu. Prihvatio je sa strahom pero i poslije kraćeg oklijevanja velikim slovima je napisao: KASPAR HAUSER.
Tako počinje priča o Kasparu Hauseru, čiji daljnji život nije bio ništa manje zagonetan od njegovog rođenja, porijekla i djetinjstva. Ni poslije punih 160 godina od njegovog pojavljivanja u civiliziranom svijetu ne može utvrditi razlog zbog čega je bio zatočen tolike godine, mjesto gdje se nalazio i tko je bio čovjek koji ga je čuvao i hranio. Njegovo ubojstvo pet godina poslije pojavljivanja, također nije nikad razriješeno.
Prema izvještaju policijskog narednika napravljenom odmah po dječakovom dolasku u postaju, Hauser je bio zdrav i prilično jak. Mekani i nježni tabani kao dlanovi na rukama, bili su prekriveni krvavim plikovima. Smjestili su fa u ćeliju i zaključali, a tamničar je ubrzo primijetio da njegov štićenik može satima sjediti na podu ne pokrećući udove. Volio je mrak više od dana iu njemu je mogao kreće vješto kao mačka.
Dva dana po dolasku obišao ga je liječnik nekog grofa. I on je konstatirao da je dečko zdrav, mada je imao deformacije u oba koljena. Kosti su mu bile fleksibilne. Sve je to ukazivalo da se Hauser dotad nije uopće kretao. Ova dva izvješća će nakon njegove smrti da pokrenu lavinu sumnji u to da je dečko od rođenja pa do pojavljivanja u Nurembergu bio zaista zatočenik u nekom podrumu (na slici desno: kuća u kojoj je Kaspar Hauser bio zatočen).
Oni koji sumnjaju, tvrde da nije mogao tako da se razvije samo na kruhu i vodi i u tamnoj sobi. Ako za sve vrijeme nije mogao stajati, nego je samo sjedio, pretvorio bi se u bogalja, koji ne bi bio u stanju hodati.

Sumnje je pojačavalo i njegovo nevjerojatno brzo učenje i navikavanje na svijet. Djelovao je u početku kao imbecil, a tako se i ponašao. Satima je sjedio u ćeliji, ukočenih udova i nepokretnog lica. Ozario se tek kad mu je jednog dana tamničar donio drvenog konjića, kome je otad posvećivao sve svoje vrijeme. Još uvijek mu je smetao miris mesa, piva i vina. Dugo nije pravio razliku između fiksiranih i predmeta koji su na neki način mogli da se pokreću. Kad je jeo, pokušavao je hrani i svoju igračku. Za njega su muškarci i žene bili dečko, a sve životinje konj.
Onda počinje jedan nevjerojatan razvoj. Za šest tjedana naučio govoriti tečno i čitati i pisati kao svaki dječak njegove dobi. Nije više imao nikakvih teškoća u korištenju predmeta iz svakodnevnog života – noževa, viljuški, šibica, lampi … Sedmoga srpnja 1828. godine, uz pomoć nekih članova gradskog savjeta, napisao je prvi izvještaj o svom dotadašnjem životu. Nikad nije odstupio od onog što je tad napisao, čak ni u svojoj autobiografiji publikovanoj godinu dana kasnije.