Kad duhovi opsjedaju. Duhovi, kao i mjesta koje oni posjećuju, oduvijek su potpirivala maštu ljudi. Postoje li doista uklete kuće, zagrobni život, sablasti koje lunjaju izgubljene u vremenu i opsjedaju ljudske umove? Jesu li kuće u kojima živimo poput spužve koji upijaju sve naše emocije tijekom godina? Amityville jedan od najpoznatijih slučajeva opsjednutih kuća. Napisano je bezbroj knjiga, snimljeni su filmovi i još dan danas se vode polemike oko te kuće. Naravno, i knjige i filmovi su malo prenapuhani u cilju zadovoljenja šire publike, a ovdje ćemo vam pokušati predočiti što se zaista dogodilo u toj ozloglašenoj kući u Amityville. Da bi se bolje razumjelo zašto baš Amityville, moramo otići u prošlost.

Holandska kolonijalna kuća izgrađena je davne 1928. godine, navodno na prostoru na kojem su živjeli oboljeli Indijanci te gdje su odmah bili i pokopani. Naime, na području današnjeg Amitvla je nekada živjelo indijansko pleme Shinnecocks. Kad su bijelci stigli, odnosili su se prema njima kao i prema svim drugim Indijancima, dakle bili su ugnetavani kako god su se bijelci sjetili i htjeli su ih preobratiti na svoju vjeru i običaje. Naravno, to se Indijancima nije svidjelo pa se okupila grupica Shinnecocksa, iu kršćanskom terminu su prokleli svoj teritorij misleći da ako njima ne može ovdje biti dobro, neće biti nikome. Vrlo brzo se počelo pričati da je to mjesto nastanjeno demonima.
Prokletstvo se vratilo rano ujutro 1974/10/13. kad je Ronald DeFeo ubio svoje roditelje, dvije sestre i dvoje braće s puškom. Ubio ih je u krevetima, za vrijeme spavanja. Za sad ovo nije ništa čudno, jedan tip je odlijepio, i ubio svoju obitelj. Ispalio je 8 metaka, majku i oca je pogodio dva puta u leđa, mlađa sestra se probudila, ali samo da vidi cijev puške iz koje je dobila metak u glavu, zatim je upucao braću u leđa i nakon toga se popeo na kat da ubije drugu sestru.
Nitko od susjeda nije ništa čuo, iako su kuće bile udaljene najviše 10 metara. Osam gromoglasnih hitaca je ispaljeno, i nitko ništa nije čuo, niti se bilo tko od njegove obitelji probudio, svi su nađeni u spavaćoj pozi u svojim krevetima. Kasnije, nakon privođenja u policiju, na pitanje zašto je to učinio odgovor je bio: ‘Glasovi su mi rekli da to napravim’. Ronald je osuđen na 6 doživotnih robija.
Svi su mislili da je time strava u Amitvlu završena. Ali, nije, 1975. kuću kupuje bračni par Lutz za 80.000 $. Iako su znali za ubojstva Lutzevima se kuća toliko svidjela da su odmah počeli s useljenjem. I tako su se uselili sa troje djece i sa velikim očekivanjima, ipak je ovo bio dom kakvog su oduvijek željeli. Uskoro je došao i Georg, Lutzov prijatelj svećenik, da blagoslovi kuću. Kako je vidio da se roditelji igraju sa djecom u vrtu, nije im htio smetati pa je krenuo obaviti svoj posao. Tek nakon što je par puta poškropio pod sa svetom vodom, odjednom je čuo: ‘IZLAZI VAN!’. Sleđen, oštrinom glasa, okrenuo se da vidi tko je to rekao, ali iza njega nije nikoga bilo. Ali svećenik je bio siguran da je čuo nekoga, glas bio tako oštar i izgledalo je kao da mu je to netko rekao stojeći iza njega. Polako je nastavio obred očekujući da ponovno čuje glas. Ali tko god da je to rekao, nije ponovio. Nakon obavljene ceremonije, svećenik se susreo s obitelji i uskoro otišao. Gledajući kuću izvana, osjetio je bez sumnje da kuća zrači nečim neprijateljski nastrojenim.
Bilo mu je gotovo smiješno kako mu je kuća izgledala poput osobe. Nije se dobro osjećao, pa je ostatak dana proveo odmarajući se. Navečer je otišao posjetiti svoju majku. Stigavši, susreo se sa šokiranim pogledom majke. Takav izraz lica je razumio tek kad se pogledao u ogledalo. Oko njegovih očiju su se pojavila dva crna prstena, kao da ih je netko ugljenom nacrtao na njegovom licu. Uskoro se razbolio, i svaki kontakt s obitelji Lutz, pa čak i telefonski poziv, bi mu pogoršao stanje. Kasnije u samostanu svećenik je bio napadnut drugi put od nevidljive sile, ovaj put puno jače. Završio je s teškim ozljedama i borio se za život nekoliko dana u bolnici. Iako je bio teško ranjen čim je došao svijesti pokušao je kontaktirati Kathy i Georga te ih upozoriti. Želio im je reći da odmah napuste kuću. Stalno ih je pokušavao kontaktirati telefonom no svaki put kada bi se linija uspostavila i kada bi počelo ‘pozivati’ nešto se dogodilo i linija se prekinula.
U međuvremenu čudne stvari događale su se i Lutzevima. Polagano ih je kvarila demonska sila. Bilo je poput neke noćne more. Čak i danas Lutzovi imaju problem odvojiti ono što se stvarno dogodilo od onoga što se događalo samo u njihovim umovima. Nakon prvih 36 sati George je počeo osjećati da nešto nije uredu.

‘Prije Amitvila ne sjećam se da sam se ikada jako uplašio’, kaže George. ‘Jednostavno nisam takav tip osobe koji bi odmah skočio kada bi nešto zašuškalo u mraku. Ali napad na mene započeo je tako čudno da tek kada smo otišli iz kuće i kada smo se počeli prisjećati događaja shvatio sam da sam zapravo bio napadnut. Jednostavno se nisam mogao zagrijati ‘, prisjeća se on danas tih dana.
Počeo je provoditi sve više vremena uz veliki, otvoreni kamin u dnevnoj sobi, odvajajući se od vatre jedino da bi nacepao još drva ili da provjeri termostat koji je konstantno očitavao svega 8 stupnjeva u sobi.
Istraživači paranormalnoga nazivaju ovo manifestacijom psihičke hladnoće – sposobnost duha da iscrpi temperaturu iz žrtve ili iz sobe. Ta energija, koja prouzrokuje hladna mjesta u prostoriji, je pretvorena u negativnu energiju koja se okreće protiv žrtve od koje je uzeta.
Kathy je također nešto osjećala. Iako su George i ona bili u braku kratko vrijeme bila je sigurna kako dobro razumije svoga supruga. Sada joj se činilo kao da se mijenja na gore.
‘Čak noćima kada bi se uspio odvojiti od kamina te kada je došao spavati u krevet uvijek bi se budio oko 3:15 ujutro, obukao se te izišao van šećući okolo po snijegu do mola. George je bio uredna i čista osoba no najednom je počeo zaboravljati čak i na osobnu higijenu. Kamin mu je postala najveća opsesija. ‘ Sljedećih 28 dana Lutzevi su prolazili kroz svoj osobni pakao.
George se nastavio buditi svako jutro u 3:15, a to je bilo točno vrijeme kada je DeFeo pobio svoju obitelj, sa snovima i vizijama njihovih smrti, na tisuće muha skupljalo bi se u sobi. Voda u WC-u koji se je nalazio na katu pocrnila je poput tinte, namještaj i stvari bile su bacane s jednog kraja sobe na drugi. Mala Amy sprijateljila se s nevidljivom jedinkom koju je zvala Jodie, a njihovom sinu Gregu prozor je zdrobio prste no kasnije su rane nestale. Čak se i pas počeo mijenjati, režao je i lajao na sve, te se sakrivao po kući. 15. svibnja, samo 28 dana nakon useljenja, Lutzevi su pograbili nešto odjeće te pobjegli u strahu. Za sobom su ostavili vrijednost veću od 40.000 $, automobil, antikvitete, čamac, odjeću, igračke …
Preselili su kod majke Kathleenine Lutz. Isprva nisu ništa htjeli govoriti zašto su tako brzo odustali od života u kući njihovih snova. Ali nakon tjedan dana su se odlučili da sve iznesu u javnost. Rekli su da su u tih deset dana saznali što je to pakao. George Lutz je rekao da je tu i tamo znao čuti glasove koji su mu govorili što da radi, ali ih je snagom volje uspio odagnati. Zatim, vrata i prozori bi se svako toliko otvarali bez razloga i kažu da su čuli čudne šumove iz podruma. Rekli su da su u podrumu bila vrata pakla, ali nisu htjeli dalje komentirati.
Još jedna činjenica, koja ide u prilog ukletoj kući, je da je Jay Anson napisao knjigu o užasima koji su se dogodili u toj kući. Dok je pisao knjigu razbolio se, i nedugo nakon što je završio knjigu je i umro.