U jednoj varoši jedan imućan kućevlasnik pozvao je nedavno na slavu oko deset svojih prijatelja, među njima bio je i jedan svećenik. Domaćica s ostalima od rane zore priređivala je ručak i starala se kako će što ljepše da dočeka prijatelje. Oko deset sati dođe neki nepoznat prosjak s torbom o ramenu i zatraži milostinju. Idi zbogom, reče domaćica prosjaku, ne smetaj mi u poslu! Ne dam ništa. Siromah ode bez riječi. Nakon dvanaest sati sjeli su gosti za postavljenu trpezu, i tek što je svećenik ustao da blagoslovi jelo, juha je pred njima postala kao krvava. Ne vjerujući svojim očima pogledali su u druga jela: kruh, meso, sir i ostalo, sve je bilo kao da je u krvi umočeno. Zgrozili su se svi veoma začudili a najviše domaćica.
Svećenik je upitao, je li tko dolazio toga dana kod njih. Domaćica je tužna i nevesela kazala, kako je dolazio neki nepoznat prosjak i da ga je istjerala iz kuće. Kad je svećenik ovo čuo, naredi da odmah pođu dvojica od ukućana i potraže prosjaka, pa da ga vrate. Pošli su smjesta kroz varoš, raspitivali svuda, ali nitko im nije mogao reći da ga je toga dana vidio u gradu ili ma šta čuo o njemu. Kad su se vratili kući, svećenik je čitao molitve i svi su se skrušeno molili Bogu za oproštaj. Nakon molitve jelo je dobilo svoju prirodnu boju. Na sve prisutne ovo je učinilo vrlo mučan dojam, a naročito je gazdarica dobro upamtila savjet svećenikov, da između ostalih djela milosti tjelesne, ne propusti ubuduće i gladnoga nahraniti. Gospodin je poslao svoga Svetitelja iskušati tvrdice, ispraviti i pouči sebične, da čine dobra djela gladnima, a ne samo sitima, jer je tako Gospodin naredio: Kad pravite gozbe zovite siromahe i kljaste i one koji vam ne mogu uzvratiti, i imat ćete plaću na nebu i na zemlji.