Prvi je tu ideju izrazio kandidat tehničkih znanosti, dobitnik nagrade akademija znanosti Ukrajine za kibernetiku, Anatolij Taranuha. U jednom intervjuu on je rekao: ‘Mi se spremamo eksperimente zasnujemo na reanimaciji (oživljavanju), da provjerimo u kojem trenutku i kakve vizije doživljava čovjek. I, ako se to dokaže, da on vidi i čuje reanimatologa tijekom cijelog razdoblja reanimacije, onda se otkriva mogućnost da se s postradalima stupi u psihoterapijski kontakt i postigne suradnja s njim u ostvarenju reanimacije. Analizirajući iskaze bolesnika o njihovom preživljavanju, može se ustanoviti koliko dugo još čuju nakon što srce prestane kucati ‘.
Na pitanje novinara da li postoji duša, Anatolij Taranuha je odgovorio: ‘Ako pod dušom podrazumijevamo materijalnu strukturu, sposobnu da poslije smrti sačuva saznanje, sposobnost da vidi i čuje, onda se može reći da hipoteza o postojanju duše ima puno pravo na znanstveno ispitivanje’ .
Ovu ideju prihvatili su i ruski istraživači, i to s etičkog aspekta. Jer, zamislite samo ovo: da u operacijskoj sali rade dva tima – kirurzi i istraživači. Cljevi su im u potpunoj suprotnosti. Znanstvenicima je potrebno da se srce zaustavi, bar na nekoliko minuta, kako bi duša ‘izletjela’ i njima bilo omogućeno da s njom ‘porazgovaraju’. Kirurzi pak čine sve da se srce ne zaustavi. Ako se to ipak dogodi, onda kao pomahnitali rade da bi ‘dušu’ vratili natrag. Na raspolaganju imaju samo šest minuta da ponovo stave srce u pogon. Poslije toga mozak umire i svaki daljnji eksperimenti ne vode nikuda. U takvom slučaju nije teško pasti u iskušenje i dozvoliti srcu da zamre – za ljubav interesa znanosti. Da se to ne bi događalo, od samog početka je dogovoreno da u ispitivačkim grupu kirurzi ne mogu ući. Neki kirurzi čak i ne dozvoljavaju pristup znanstvenicima dok traje operacija.
Očigledno je da život znanstvenika i nije baš presladak. Srce se rijetko zaustavlja, čak i za vrijeme najtežih operacija. A kad se to dogodi, kirurzi čine sve da se kontakt s leptotalasnom supstancom ne uspostavi. Dr Taranuha još kaže: ‘Već sam napomenuo da, kada čovjek’ ispari ‘sa operacionog stola i gleda odozgo svoje tijelo – doživljava emocionalni šok. On počinje se trza od užasa, nastoji uhvatiti liječnika za ruke i vikati – ali ne može. najstrašnije mu je ipak što ničim ne može skrenuti na sebe pozornost. A zatim odlazi na daleko ‘putovanje’, postupno se smiruje, i već se protivi pokušaju da ga vrate u tijelo. Njemu je lijepo, jako lijepo. I uopće neće više da pomaže liječniku. A znanstvenici se, u stvari, i bore postići takvu pomoć ‘.