Ukoliko mozak duže od četiri minute ostane bez kisika, započinje odumiranje moždanih stanica. Ali prema najnovijim saznanjima to ne znači nepovratni prestanak svih životnih funkcija. Naime, srce može i bez funkcioniranja mozga izvjesno vrijeme samostalno održava krvotok i izmjenu tvari.
Ljudski organizam neopozivo je mrtav kada srce više ne može se oživi i definitivno prestaje kucati. Tome često prethodi takozvana agonija. Ta grčka riječ zapravo označava borbu. Samrtnik pokušava svim ostacima snage da se suprotstavi smrti pokazujući time neuništivu volju za životom. Često se prsni koš i ramena umirućih posljednji put podignu, a zatim tijelo, uz zadnji izdisaj, konačno klone. Kada zjenice samrtnika više ne reagiraju na zrak usmjerene svjetlosti baterije već se pretvore u velike crne krugove i ukoče – borba za život je okončana.
Prvo odumiru moždane, a posljednje odumiru stanice vezivnog tkiva. Na licu se pomalja sivkasto blijeda maska smrti. Funkcioniraju još jedino procesi koji se odvijaju bez dotoka kisika: jetra, primjerice, može i nadalje da prerađuje alkohol. No unatoč narodnom vjerovanju, kosa i nokti više ne rastu. Dvije do šest sati nakon smrti nastupa takozvana mrtvačka ukočenost kao posljedica gomilanja kiselih otpadnih produkata u mišićima.
A nakon dva do tri dana ta ukočenost mrtvaca prestaje. Nakon prva 24 sata već se naziru znaci raspadanja. Vene i trbuh poprimaju zelenkastoplavom boju. Širi se miris sumpor-vodika kao popratni produkt truljenja. U početku ti plinovi podsjećaju na pokvarena jaja, pri većim koncentracijama su slatkastog mirisa, a ako se udišu, mogu biti opasni po život. Prepušteno raspadanju tijelo poprima jarke boje, ljubičastu, zelenu, crvenu, otrovno žutu i blistavo crnu. Koža počinje se ljušti, na licu se javlja samrtno keženje, a tijelo se postupno pretvara u prah.
