Sa ovim uvjerenjem, u potpunosti se slažu i mnogi drugi istraživači fenomena ‘odlaska i povratka’. To je mišljenje i psihologa Marije Hencel, koja radi upravo s umirućima u Sveučilišnoj bolnici u Parizu. Njezina četverogodišnja istraživanja vršena na stotinama pacijenata koji su umrli, ali i na nekoliko desetaka onih koji su se ‘vratili’, navode je na procjenu da se u trenutku umiranja nešto stvarno odigrava. Mogla bi to biti nekakva transformacija, ali kakva do daljnjeg ostaje nepoznanica. Hencelova ne isključuje čak ni mogućnost da je smrt u suštini početak nečeg novog.
Kao polazište za ove procjene, ona uzima sljedeću činjenicu: ljudi u agoniji, na čijim se licima jasno čitati bol, kao i oni koji se već nalaze u samrtnom grču, iznenada, neobjašnjivo kako i zbog čega, umiruju se. Nestaje im grč, i fizionomija im odaje neku smirenost. Sve to čak i kod onih koji su do tog trenutka bili u stanju samrtnog delirija, ili izloženi strahovitim bolovima. Moguće je da u tim trenucima miskarci i žene doživljavaju nešto čega mi ostali nismo ni svjesni, niti to možemo shvatiti. Smrt je za nas još uvijek, u određenom smislu, nepoznanica. Ne sa fiziološkog, već sa onog psihološkog i psihičkog. Stoga fenomene onih koji su se ‘vratili’ ne bi trebalo uzimati olako. Ponajmanje kao nečiji egzibicionizam.
Slično razmišljaju i specijalisti klinike u Gars, namijenjene zbrinjavanju oboljelih od Alzheimerove bolesti. Jer, uočili su da ti bolesnici pred smrt – na nekoliko sati ili neposredno pred – koji su inače zbog bolesti bili izgubili u potpunosti sposobnost mišljenja, govora i kretanja, te sposobnosti iznenada nanovo stječu. Za sada za takvo što nema nikakvih znanstvenih objašnjenja.
Nema također, još uvijek ni odgovora na pitanje postoji li neka veza između ovog fenomena i fenomena o koima govore oni ‘koji su bili tamo i odande se vratili’. Odnosno, još uvijek nema konačnog i znanstveno potvrđenog odgovora na pitanje ne doživljavaju li samrtnici na neki način – stanje blisko smrti. I najzad, ponovno otvara pitanje, prisutno tijekom prošlog stoljeća, što je to ‘osmijeh anđela umirućih’. Nije li i to jedan od načina ispoljavanja upravo stanja bliske smrti. Odnosno, nije li moguće da umirući ili ‘vide’ ili ‘dožive’ nešto što bi moglo biti umirujuće, ugodno i lijepo, a što ostali ne mogu sagledati, shvate ili objasne. I što se javlja, kod velikog broja ljudi za koje je znanstveno utvrđeno da im nema fizičkog ozdravljenja, koji ipak i pored svega toga, u određenom trenutku, kao da ulaze u neku oazu mira.