Da li je sve predviđeno unaprijed? Da li su u Bibliji već zapisani događaji ovoga svijeta? Američki autor Michael Drosnin vjeruje da je otkrio tajanstveni kod Svetog pisma u kome je zabilježeno što je bilo i što će biti … Biblija (ta biblia – grčki: knjižice, sveščice), je zbirka tekstova koje Židovi i kršćani drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere, a nastali su u vremenu između 1.000 prije naše ere i 100 naše ere. Naziva se i ‘Sveto pismo’. Židovi je nazivaju Torah (Zakon), Miqrah (Čitanje), Kitbe Qodeš (Sveti spisi) ili Tanakh (skraćeno za Torah, Neviim i Ketuvim). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90. god. u Jamniji. Priznali su 24 knjige nadahnutima i obaveznima za židovsku vjeru.
U kanon nisu uvrstili sedam knjiga koje su nastale u Aleksandriji od tamošnjih židova, a napisane su na grčkom jeziku. Dijele Bibliju na tri grpupe: Tora (Petoknjižje), Neviim (Proroci) i Ketuvim (mudrosne knjige). Stari zavjet pisan je hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Daniela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka iu Jeremiji pisanih aramejskim jezikom.
Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u doba perzijske vlasti (V. – IV. St. Prije naše ere). Izvorno su biblijske knjige pisane na svitcima pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samarijanci zadržali staro Feničko pismo. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (heb. Sofer: pisac) koji su ustanovili predaju čitanja Biblije. Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, u prijepisu su poslije dodavani znakovi za samoglasnike (masoretski tekst).
Kršćani dijele Bibliju na Stari zavjet i Novi zavjet. Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetnih s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih, kao ni židovi, ne priznaju – apokrifi).
Novi zavjet, napisan u drugoj polovici I. st., Obuhvaća 27 knjiga: četiri Evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan), Djela, 21 poslanicu (14 Pavlovih i 7 apostolskih) i Otkrivenje (Apokalipsa).
Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost nastoji strogim znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije. Židovi tumače Bibliju doslovno i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao, tumače je već od II. st. pr.n.e. sve do danas (Midraš, Halaha, hagada i dr.). U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima. Kršćani tumače Bibliju od početka II. st., a aleksandrijska škola zastupala je alegorijsko tumačenje, Antiohijska škola doslovno tumačenje.
U srednjem vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje. Katolici u tumačenju Biblije slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se crkve oslanjaju većinom na osobno nadahnuće. U novije doba razvijene su u katolika, protestanata iu Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (egzegeza, hermeneutika). Suvremeni pristupi i metode tumačenja imaju intererkonfesionalno obilježje. Biblija je cjelovito ili dijelom prevedena na većinu svjetskih jezika. Njezino značenje prelazi okvire sinagogalne i crkvene upotrebe.
