Dolina besmrtnika. Stanovnici nebu stremeći Azije, koju s pravom nazivaju Krov svijeta, stoljećima su već svjesni postojanja Sambhale. Vjerovanje u Sveto kraljevstvo mudrih ljudi živi stoljećima, au prilog postojanju Sambhale dodatno govori i hiljadugodišnji rekord. Do nas je dospio iz ruskog izvora pronađenog 1893. godine u rukopisu u pustinjačkom manastiru Uspenski u biizini Shatska u provinciji Tambov. Ova priča pod nazivom ‘Saga o Belovodye’ (Belovodye je ruska riječ za Sambhal ili Zemlju živućih bogova) pojavila se u izdanju od 4.travnja 1949. ruskog lista Novaya Zarya – Nova zora u San Franciscu.
Govori o mladom slavenskom redovniku SERGIUS koji je proveo nekoliko godina u manastiru na planini Atosu u sjevernoj Grčkoj pored Egejskog mora. Bližeći se tada tridesetoj godini života, zbog narušenog se zdravlja svoga oca morao vratiti u Kijev. Nedugo nakon povratka pozvan je da posjeti kneza Vladimira Velikog (956.-1015.). Zadatak mu je bi! A knezu ispričati što je u manastirskoj knjižnici saznao o tajanstvenoj ‘istočnoj zemlji u kojoj vladaju vrline i pravednost’. Kneza Vladimira je priča o toj legendarnoj zemlji toliko oduševila da je godine 987. SERGIUS imenovao vođom velike ekspedicije koju je opremio i poslao u potragu za ovom čudesnom azijskom zemljom.
Kneževi savjetnici proceniii su da će 9.660 km s povratkom dugo putovanje potrajati tri godine, ali prošle su i desetljeća bez glasa o ekspediciji. Kijevljani su vjerovali da su svi članovi ekspedicije poginuli. Međutim, 1043. godine u gradu se pojavio starac koji se predstavio kao redovnik Sergius kojega je prije 56 godina Vladimir Veliki poslao u potragu za Dolinom besmrtnika. Najvažnije dijelove njegove priče uredno su zabilježili i sačuvali mistici jednog ruskog manastira i upravo je to taj spis koji je pronađen 1893. godine. Otac Sergius ispričao je da su potkraj druge godine njihovoga napornog putovanja mnogi ljudi i životinje u njihovoj grupi izginuli, što od ekstremnih vremenskih uvjeta, što od napada vukova i medvjeda. Na jednom pustom predjelu grup je naišla na hrpu kostura ljudi, konja, deva i magaraca, što ih je toliko uplašilo da nisu željeli poći dalje. Samo dva člana ekspedicije odlučila su nastaviti putovanje s SERGIUS, a pred kraj treće godine putovanja to je dvoje njegovih drugova ostalo u nekom selu zbog sve lošijeg zdravlja. I sam je otac Sergius došao do same granice izdržljivosti, ali je ostao odlučan nastaviti putovanje ill umre. Glasine na koje je nailazio u različitim krajevima kroz koja je prolazio dale su naslutiti da čudesna zemlja Sambhala doista postoji i da putuje u pravom smjeru. Uzeo je drugog vodiča, koji ga je uvjeravao da ga može povesti bliže Svetom kraljevstvu, koje su lokalni stanovnici nazivali ‘Zabranjenom zemljom … Zemljom živućih bogova i Zemljom čuda’.
