Sada Jgnje otvara šesti pečat i stvari se zaoštravaju: događa se nešto što se često naziva ‘smakom svijeta’. Pa ipak, ne propadaju niti ‘svijet’, niti država. Njih pogađaju strašne katastrofe: ‘I gle, zatrese se zemlja vrlo, i sunce posta crno kao vreća od kostrijeti, i sav mjesec posta kao krv, i zvijezde nebeske popadaše na Zemlju kao što smokva odbacuje svoje nezrele plodove kad je veliki vjetar zaljulja’ ( 6: 12,13).
Sve ovo ne može biti samo simbol ‘duhovnih’ turbulencija koje potresaju čovjeka kada Božji duh razbije čahuru onog odveć ljudskog i otpočne proces čišćenja. To što se u dubokoj fazi razvoja čovječanstva pojavljuje kao nešto unutarnje, kao čir, nesumnjivo je sadržano u tim slikama. Ali, kada se ono najniže duhovno preokrene u najviše, ni vanjština ne ostaje pošteđena. O ovom posljednjem svjedoče i apokaliptični govori Isusovi. I oni se ne iscrpljuju u usporedbama, nego upućuju na vanjske katastrofe. Isus ne govori samo o ratovima i potresima, nego io tome ‘da će sunce i mjesec izgubiti svoj sjaj i da će zvijezde padati s neba’ (Mt. 24,29). Situacija mora biti tako užasna da Isus upozorava: ‘I koji budu na krovu, da ne silaze da uzmu što iz kuće svoje, i koji budu u polju neka se ne vraćaju da djecu svoju povedu. A teško trudnicama i dojiljama u te dane! Molite se da bježanje vaše u zimu ne bude, ili na sabat. Jer, biće tada nevolja velika, kakve nije bilo od postanka svijeta do sada, niti će biti. I ako se ne skrate dani ovi, nijedno se tijelo neće spasiti. Ali, radi izabranih skratit se dani ovi ‘(Mt. 24,17-22).