Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i deprimirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našem unutarnjem rastu i razvoju, ali i najdestruktivnija snaga koja ne vodi nikuda. Izjave ljubavi razmjenjuju parovi na romantičnoj večeri uz more, kao i parovi koji su poslije tuče došli k sebi – uz suze.
Većina ljudi rekla bi da se partneri iz drugog primjera sigurno uopće ne vole, iako bi se oni u trenucima mira mogli zakleti životom da su zajedno zbog ljubavi. Neki su zajedno po deset-dvadeset godina i imaju vrlo kvalitetan odnos, a uopće se ne vole. Neki imaju loš odnos s mnoštvom svađa i problema, a vole se. Neki pak (slobodno možemo reći rijetki) imaju i jedno i drugo: kvalitetan odnos koji razvijaju s ljubavlju. I što onda reći o toj misterioznoj pojavi zvanoj ljubav?
Je li to trofej koji treba dostići? Je li to zverčica koju treba uloviti? Je li to nagrada koju treba zaslužiti? Je li to čudo koje ne ovisi ni od čega drugog nego od sreće, slučajnosti? Parovi koji žive u ljubavi, skladno, bez sumnji u svoje osjećaje, ne pitaju se previše kako, što, otkud. Ljubav je za njih biće: ta osoba, osoba koju vole. Za njih ljubav nije to, već tko. Ona je personalna, osobna, jedinstvena.
Takva ljubav je negdje duboko (ako ne stvarnost) svačiji san koji većini ljudi zbog nekog razloga izmiče. Ima ga, pa ga nema, sanja se otvorenih ili zatvorenih očiju, dovodi do buđenja ili do potonuća u duboko spavanje u kojem snova više nema. O ljubavi je ispjevano toliko pjesama, snimljeno toliko filmova, napisano toliko knjiga. Sretna ljubav – nesretna ljubav; uzvraćena – neuzvraćena; prava – pogrešna.
Netko će reći da je ljubav bezuvjetno prihvaćanje, a netko da je eksplozija strasti. Netko će je nazvati vječnom inspiracijom, a netko tihom patnjom. Mnogi su pokušali da je definiraju, stave među riječi, iako se čini da se najbolje iščitava između redova. Za Platona, ljubav je ono što čovjek želi, a nema; Baudelaire je smatrao da je ljubav potrebna da se pobjegne od sebe; za G. B. Shawa, ljubav je igra u kojoj se prenaglašava razlika između osobe koja se voli i drugih pojedinaca. Freud je smatrao da je ljubav želja za seksualnim sjedinjenjem, a Fromm ju je nazvao sredstvom za smanjenje osjećaja izolacije i usamljenosti.
Kako se među svim tim mišljenjima snaći? Ili je bolje jednostavno ne razmišljati? Znači li to da svatko voli na svoj način i da je koliko ljudi toliko i ljubavi? Ili je ljubav jedna, bezuvjetna i univerzalna, a sve ostalo su derivati, varke, loši plagijati? Da bi u tu zbrku razuma i osjećaja unio malo reda, istraživač John Lee intervjuirao je prije tridesetak godina veliki broj ljudi sa željom da sazna što im ta misteriozna riječ ljubav zapravo znači. Zaključio je da ljudi o ljubavi razmišljaju na šest načina, kojima je dao grčke nazive. Šest vrsta ili boja ljubavi nazvao je: eros, ludus, storge, pragma, manija i agape.
Eros (strastvena ljubav) odnosi se na romantičnu ljubav punu intenziteta i tjelesnosti koja često plane na prvi pogled, točnije na prvu strelicu. Najčešći okidač je fizički izgled ili intuicija, tj. “Kemija”, a naglasak je na ljepoti i senzualnosti. Gledana sa strane, ova vrsta ljubavi često djeluje nerealno, “u oblacima”. Prednost erosa je u sentimentalnosti punoj divljenja i tepanja, što za ljubavnike može biti vrlo opuštajuće, a nedostatak to što može voditi prema naivnosti i uhvaćenosti u svijet iz mašte koji realnost ne podržava.
Ludus (zaigrana ljubav) laka je i neobavezna. Odvija se u sportskom duhu u kojem je bitno natjecanje, osvajanje i pobjeda. To je ljubav prema ljubavi, važno je osjećanje koje se nosi, a ne osoba koja potiče stvaranje tog osjećaja. To je zabava u kojoj oba partnera uživaju, ali bez dublje intimnosti. Naglasak je na novom iskustvu, na svježem doživljaju koji se, zbog površnosti i neukorenjenosti u ličnosti, lako može prenositi na druge. Kvantitet je važniji od kvalitete: igrači odnose vide kao izazov i žele što više zabave. Brak ili ozbiljnu vezu vide kao zamku ili zatvor i zato bježe od toga.
Prednost Ludusa je u razvoju seksualnih vještina, a nedostatak je nevjera, koja u ekstremnim slučajevima vodi u promiskuitet.
Storge (prijateljska ljubav) razvija se postupno, mirno, bez puno rizika, što odnos čini dugotrajnim i stabilnim. Izražavanje osjećaja nije tako snažno niti je fizička privlačnost naročito važna. Storge se temelji na sličnostima: dijele se zajedničke vrijednosti, prisutni su snažna podrška i suosjećanje. Prednost je visoka razina intimnosti, a nedostatak moguća dosada i pomanjkanje strasti.
Pragma (praktična ljubav) započinje svjesnim, opreznim traženjem partnera koji zadovoljava specifične kriterije. Vođena je glavom, a ne srcem. Postoji lista osobina koje partner treba zadovoljavati i zato je potraga za ljubavlju slična odlasku u kupovinu, samo što na popisu nisu namirnice, već karakterne osobine. To je promišljena, racionalna ljubav koja se zasniva na sličnim životnim stavovima i uvjerenjima. Pragmatičari će izbjegavati nevjeru jer žele izbjeći posljedice i pažljivo će odmjeravati cijenu odnosa – što dobivaju, a što gube.
Odvija se bez puno strasti i intenziteta: sve je stvar dogovora i kompromisa. Prednost pragme je praktičnost i realističnost, a nedostatak manjak strasti i emocija.
Manija (ovisnička ljubav) je poput opsesije, opsjednutosti objektom ljubavi, zbog čega se događaju ekstremne promjene raspoloženja, od duboke depresije do snažne euforije. Naziv potječe od starogrčkog theia mania, što znači ludost poslana od bogova. Takva ljubav je poput groma iz vedra neba.
Karakteriziraju je intenzivna ljubomora, posesivnost, stalno traženje potvrde ljubavi i pokušaji manipulacije. Manični ljubavnici često imaju nizak prag samopoštovanja i pridaju svojim partnerima preveliku važnost, govore o njima u superlativima i imaju osjećaj da ne mogu bez njih, da su im potrebni poput spasa koji će podići njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Partnera u braku ili ozbiljnoj vezi često doživljavaju kao vlasništvo, a djecu kao zamjenu ili produžetak partnerske ljubavi. Prednost manije je intenzitet, a nedostatak nestabilnost i opsesivnost.
Agape (bezuvjetna ljubav) je altruistička, bez očekivanja nečeg za uzvrat. Želje i interesi partnera stavljaju se prije vlastitih: drugi se voli više od sebe. U današnjem društvu u kojem svatko gleda svoje interese, to je prava rijetkost. Agape ljubavnici biće vjerni da svog partnera ne bi povrijedili i često će poslije prekida strpljivo čekati da se ljubav ponovno ostvari. Smatra se najčišćim oblikom ljubavi: suosjećajna je, požrtvovna i najčešće je ostvaruju ljudi okrenuti duhovnosti …
… Prednost agapične ljubavi je velikodušnost i unutarnji mir, ali pri razdvajanju može voditi ka osjećaju krivnje i nekompetentnosti.
Za one koji se duboko, altruistički (agapično) vole ljubav je najjednostavnija istina na svijetu: ona je tu, prisutna je. Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav – mi. Postojanje ljubavi neupitno je kao što je neupitno i postojanje samo po sebi. Takva ljubav temelji se na bezgraničnom povjerenju kroz koje partneri žele postati onakvi kakvim ih voljena osoba vidi.
To se neizbježno događa iu drugim vrstama ljubavi ili bliskosti: partner uvijek dijelom postaje onakav kakvim ga druga osoba vidi, samo je pitanje je li to pogled koji iskrivljuje ili pročišćuje sliku o sebi. Pitanje povjerenja u ono kakvim ga partner vidi mnogima je bolna točka. Kako pustiti komande iz ruku, kako se prepustiti, kako vjerovati? Za Erika Eriksona, njemačko-američkog psihoanalitičara, korijen osjećaja unutarnje sigurnosti koji omogućuje povjerenje prema svijetu i prema drugima datira iz prvih mjeseci života. Kad je majka brižna, osluškuje djetetove potrebe i tu je za njega, ono odmah na početku života stječe primarnu, sigurnu bazu koja se u odraslosti reflektira kao optimizam, nada i mogućnost vjerovanja.
Kad majka u prvim mjesecima života djetetu nije u stanju pružiti dovoljno brižnosti, bliskosti i topline zbog vlastite nesigurnosti ili podvojenosti, onda je i stil bliskosti koji se razvije u odraslosti nesiguran ili ambivalentan. Neki ljudi od ljubavne bliskosti bježe, neki uđu naglo u odnos i iz njega naglo odu, neki su u stanju podnijeti tek minimalne doze bliskosti, a neki su u stanju pružiti i prime veoma mnogo.
Ljubav i povjerenje su poput sijamskih blizanki: kuda ide jedna, ide i druga. Što je povjerenje dublje, to je veća mogućnost da ljubav bude agapična. Storge i pragma su negdje u sredini, a što je povjerenja manje, veća je mogućnost da ljubavna bliskost bude manična ili ludična. Ma kako osjećali i tumačili svoje osjećaje, jedno je sigurno: različito ih iskazujemo. I kvantitativno i kvalitativno.
Primjerice, jedna djevojka koju je odgojila šizofrena majka, čim bi joj se netko svidio, počinjala je davati suprotne signale: “spuštajuće” poruke, ignoriranje, provokacije, napuštanje. Što se osjećala zaljubljenije, to se u njoj nakupljalo više straha, otpora i posljedično – želje za bijegom. Želeći bliskost, zapravo ju je uništavala. Ono što je u cijeloj priči žalosno jest to što je ona zaista iskazivala svoje osjećaje, ali onako kako je znala i umjela. Njezin jezik ljubavi i njoj samoj bio je teško raspoznatljiv – kodiran suprotnostima.
Budući da je svatko od nas odrastao u jedinstvenim, specifičnim uvjetima, naučili smo da iskazujemo ljubav na različite načine. Dr. Gary Chapman u svojoj knjizi “Pet jezika ljubavi” piše da ljudi svoja najdublja osjećanja izražavaju na pet različitih načina. Kako se vrlo često događa da partneri u ljubavnoj vezi ne govore istim emocionalnim jezikom, to dovodi do nerazumijevanja ili krivog tumačenja, što rezultira neskladom, a ponekad i raskidom.
Ovo je pet načina iskazivanja ljubavi o kojima Chapman piše u svojoj knjizi: kvalitetno vrijeme, riječi priznanja i odobravanja, pokloni, fizički dodir i činjenje usluga. To znači da će netko od komplimenta procvjetati, a netko neće ni trepnuti. Netko će svaki dan primati kišu poljubaca kojima neće vjerovati jer sam (a) izražava ljubav na neki sasvim drukčiji način. Vrlo je važno moći prepoznati način na koji partner iskazuje ljubav kako bismo znali da je primimo i sačuvamo. Isto tako, bitno je prepoznati i vlastiti jezik ljubavi kako bismo partneru mogli dati do znanja što nam zapravo znači.
Lako možemo shvatiti kakav je naš jezik ljubavi ako se sjetimo što nas je najviše povredjivali ili što nam je s bivšim partnerima najviše nedostajalo. Je li to bilo vrijeme provedeno u skladu i razumijevanju? Jesu li to bili dodiri ili pohvale i odobravanja? Prepoznati svoj i partnerov način izražavanja osjećaja da bi se ljubav razvijala jeste najmanje što u ime ljubavi možemo činiti jedni drugima.
