“Ako se svakog novog jutra

zamislite pred svojim ogledalom,

to nije zato što ste se iznenada

prolepsala ili promijenili,

već zato što ste svakim danom sve stariji

U najboljem slučaju možete primijetiti neku

novu boru ili novu sijedu vlas na glavi.

Vrijeme leti i dok lupite dlanom o dlan,

djeca oko vas će postati odrasli ljudi.

To ne treba da vas plaši ili zabrinjava,

ali treba da vas natjera razmišljati.

Možda treba da vas pokrene iz slatkog drijemeža.

Možda ti isti klinci koji sada šetaju svoju djecu,

jesu zapravo alarm, da se ne možete cijelog života igrati.

Možda su ti ljudi oko vas znak, da svatko ima svoje vrijeme.

Zapitajte se koje vrijeme je vaš i da li ste zadovoljni time.

Ako niste, tada grabite i uzmite koliko god možete.

Svatko od nas je u stanju nešto stvori.

Za nekog je to obitelj, netko želi napisati knjigu,

a neko, jednostavno, želi biti sam i sretan.

Štogod da je to, neka bude samo vaš i neka vam sreću donese ”

(D. Šijaković)

Svi mi koji živimo na zemlji, volimo mislimo kako naša sudbina ovisi od naših odluka i kako se postavljamo prema nekom izazovu, problemu ili životnoj lekciji. To bi značilo da možemo biti bogati, samo ako to poželimo, visoki i lijepi, ako se dovoljno trudimo, školovani i načitani, ukoliko prionemo na učenje.

Prema toj logici svaka žena može roditi čopor djece, slijep može povratiti vid, slabašni bolesnik može postizati natprosječne sportske rezultate i obarati svjetske rekorde, običan čovjek može spriječiti ljubavnicu da zavoli nekog naočitog mladića … Drugim riječima, čovjek je stvorio životnu filozofiju koja se zasniva na ideji “biće onako kako želim”. Zbog takvih stvari rađa se patnja koja obično traje cijelog života.

Ako malo bolje pogledamo, primijetit da je čovjek ograničen nasljeđem, te se može roditi kao zdrav ili bolestan, lijepog lica ili manje privlačan, u bogatoj ili siromašnoj obitelji; roditelji mogu biti obrazovani ili neuki, i tako u nedogled.

Da bi čovjekovo postojanje na zemlji bilo zanimljivije, rađa se kao bijelac ili crnac, kršćanin ili budista, što dodatno pojačava ili komplicira njegovu sudbinu. Pa, iako je sve tako, čovjek i dalje vjeruje kako je dovoljno da se potrudi, pa da dobije sve što želi.

S obzirom da smo svjedoci kako se neki trude manje ili više, i dalje primjećujemo da mnogi idu kroz život bez stečene fakultetske diplome, mnogi će biti doživotni apsolventi, veliki broj ljudi nikada neće saznati što znači biti materijalno bogat, mnogi neće prepoznati Boga u molitvi i meditaciji, neki neće doživjeti da budu roditelji, neki neće uspjeti u braku, a veliki broj ljudi će proživjeti svoje vrijeme u izolaciji, odbačeni od drugih.

To što netko zobi zobenu kašu, a drugi uživa u gozbi i piru, što jedan čovjek ima genijalne ideje, a drugi nije sposoban da misli, što neki žive na Istoku, a ostali na Zapadu, spada u domenu Saturnove karme. Ne postoje jače stege od toga i ne postoji mogućnost da se izbjegne odgovornost, za sve što je učinjeno bilo kada u prošlosti.

Bez obzira što šetamo pored polja u kojem su sahranjeni naši preci, to nas ne rješava odgovornosti i ne umanjuje našu krivnju. Sjećanje koje živi u planeti Saturn doseže toliko daleko, da se često ljutimo što smo naslijedili nježno zdravlje, slabog bračnog partnera, jadan život ili bilo što drugo. Prava istina je da su rijetki trenuci sreće i da ona obično ne traje dugo.

Čovjek u sebi nema trajni model sreće, jer postoje dugovi koje mora otplatiti u fizičkom tijelu, živeći na zemlji. Dugovi mogu biti različiti: siromaštvo, patnja, bolest, gubitak roditelja, partnera ili drage osobe, progon, starost, odbacivanje, duševna patnja …

Neki su uvjereni da mogu proći bez ozbiljnijih ozljeda. Neki ljudi misle da nemaju probleme i da žive sjajan život. Onog trenutka kada planeta Saturn odluči da je kucnuo čas suočavanja s vlastitom sjenom, primjećujemo kako malo vrijede pouke iz mudrih knjiga.

Kada čovjek gubi bitku, nijedna filozofija nije dovoljno dobra da nadomjesti prazninu koja je nastala gubitkom. Pa, ako ni to nije dovoljno, sudbina se poigrava s nama na razne načne: prije ili kasnije će ljepotica za kojom se cijeli grad okretao postati baka, kojoj treba pomoći do kupaonice. Prije ili kasnije će sjajnog glumca zasjeniti bolji, ljepši, mlađi, atraktivniji glumac …

Što god činili, prije ili kasnije će se pojaviti netko tko radi naš posao bolje ili s više žara. Saturnove lekcije će se vidjeti svuda oko nas. Koliko god da je Rim bio vječan i koliko god da su svi putevi vodili tamo, danas se spominje samo u brošuri turističke agencije, a nekada je pokorio čitav svijet. “Vječni Rim” klicala je gomila, a danas je asocijacija za dvoje zaljubljenih koji se ljubakaju pored fontane.

Kada govorimo o Saturnu iz kuta astronomije, znamo koliki je period sideralne revolucije, kolika je njegova udaljenost od Sunca, gustoća, masa i polumjer, kolika je njegova temperatura i kemijski sastav, ali svi ti podaci su izuzetno zanimljivi astronomima i svima koji se bave statistikom .

Za sve one koji vole astrologiju i shvaćaju njenu ljepotu, posebno je bitno kako Saturn djeluje na naše živote, kako se mijenjamo pod njegovim strogim i krutim lekcijama i što možemo očekivati ​​od takvih tranzita. Prosječan student astrologije zna da Saturn vlada znakom Jarca i Vodenjaka, da egzaltira u znaku Vage i da svoju zloćudnu prirodu najsnažnije ispoljava u znaku Ovna, Raka i Lava. Moja skromna istraživanja pokazuju da pretjeranu sreću nije donio ni onima koji su se rodili dok je tranzitirao znakom Škorpiona ili Riba.

Planet Saturn je uvijek predstavljena kao “pali Anđeo” koja obvezno donosi loše, te zahvaljujući njoj trpimo i patimo. U Srbiji postoji specifičan pristup astrologiji, te mnogi klijenti postavljaju uvijek ista pitanja:

“Kada će planeta Saturn napustiti to polje koje sreću kvari, i do kada će točno trajati patnja i agonija?”

U prijevodu pitaju me: “Kada će taj Zlotvor napustiti moj dom, pa da se pošteno obračunam s neprijateljima (pošto sada nemam dovoljno snage i adekvatno oružje), zaradim neki novac i konačno me partner zavoli baš ovakvu kakva jesam (čitaj nepromjenjiva, posebna i dobra)? ”

Takav pristup astrologiji nije donio mnogo sreće, te se i danas tretira kao zabava za ezoterike, samce i čudake.

Neki su, opet, pokušali Saturna predstave u nešto boljem svjetlu, u čemu je osobito prednjačila Liz Grin. Kada sam 2009. godine čitao njezinu knjigu o Saturnu, prosto sam priželjkivao da spomenuta planeta svrati i do mene, ne bi li donijela kakve iznenađujuće i osvježavajuće promjene. Iako je knjiga puna saznanja, ne mogu se mirne duše složiti, da je sve što tamo stoji istina.

Veliki napredak u istraživanju Saturnovih tranzita je napravio svima nama, dobro poznati Stiven Arojo u knjizi “Astrologija karma i transformacija”. Isti je poštedio učenike astrologije patetike i slatkoće, koju možemo naći u drugim knjigama koje se bave ovom temom. Pošto sam bio prilično znatiželjan, napravio sam jednostavan eksperiment.

Potrebno je bilo promatrati kako reagiraju klijenti, trpeći Saturnove tranzite i šta bi se tu zanimljivo moglo zaključiti. Istraživanje je trajalo u razdoblju Saturnovih tranzita kroz znak Djevice i Vage. Također sam pratio kako reagiraju prijatelji i poznanici, ukoliko Saturn pravi neharmonične aspekte prema njihovim natalnim horoskopima.

Tranzit Saturna kroz znak Lava nisam mogao uključiti u istraživanje, jer se u to vrijeme nisam posebno zanimao za astrologiju. Dakle, ulaskom Saturna u znak Djevice, slobodno mogu reći kako je 90 posto mojih klijenata u tim danima bilo rođeno s ascendentom u Djevici, Suncem u Djevici ili stelijum u znaku Djevice. Bili su prilično uplašeni za svoju budućnost, nespokojni i dezorijentirani.

Međutim, moram priznati da su Djevice pomno pratile što im se događa i da su ulagale značajan trud, da neke stvari promjene ili bolje podnesu stres. Ulaskom Saturna u znak Vage, najveći broj klijenata je imao naglašenu Vagu i znak Raka, budući da je Rak u kvadratnom znaku u odnosu na Vagu.

Priznajem da su Ovnovi i Jarčevi mnogo bolje podnosili tranzit Saturna kroz znak Vage, unatoč istini da su bili izloženi negativnom utjecaju ove planete (ovi znaci su u opozitne i četvornom odnosu prema Vagi). Tom prilikom sam naučio nešto io čvrstini znakova Zodijaka, te su se navedeni pokazali kao dosta otporniji i fleksibilniji na pritisak i neugodne stvari. Vage i Rakovi nisu ispoljili posebnu hrabrost.

Zanimljivo je da ulaskom planete Saturn u znak Škorpiona (5. listopada 2012. godine), najviše zanimanja za svoje probleme pokazuju ljudi s naglašenim Lavom (ascendant u Lavu, Sunce u Lavu ili stelijum planeta u Lavu) u horoskopu. Iz toga zaključujemo da pojedine grupe ljudi burnije reagiraju na izazovne Saturnove aspekte (kvadrat, opozicija i konjunkcija sa maleficima), nego na harmonične i protočne aspekte (trigon i sekstil).

Ono što je posebno važno za razumijevanje Saturnovog kretanja, jesu tranziti kroz polja horoskopa, gdje ista planeta pokazuje različitu snagu, ćud i kvalitetu djelovanja, te posebno treba promatrati kontakte koje tvori na svom putu kroz Zodijak, aktivirajući osjetljive točke u natalnom horoskopu (kroz stresan aspekt ili konjunkciju s osobnim planetima), kao i kontakte prema natalnom Saturnu i naposljetku, kontakte prema dalekim (transcendentnim) planetima, koje također imaju posebnu važnost.

Ako malo bolje pogledamo, primijetit da zaljubljenici u astrologiju, kao i oni koji se amaterski zanimaju za nju, najveću pozornost i važnost poklanjaju upravo tranzitima Saturna. Takav pristup astrologiji nije nimalo slučajan, iu tome ne treba tražiti slabosti. Ne postoji moćniji tranzit od naleta Saturna, jer su njegove lekcije duboke, korjenite, uvijek zapažene i efektne.

Sada, kada se poslije mnogo godina Saturn prikrao i nastanio 12. polje mog horoskopa, i kada se opasno približio ascendentu, pritom kvadrirajući natalno Sunce i Saturna, tiho se molim da bude milostiv poput milosrdnog Anđela.

Molim se da njegove lekcije budu duboke i pravične. Molim se da me što bolje poduči i pripremi za novi život koji će doći, kada budem spreman obučem novo ruho i odeždu. Radujem se novom životu, koji je posljedica onog što sam nekada radio u prošlosti i svega onog što sam sada.

Priča o životu Faria

“Često sretnemo nekoga na putu,

kada se najmanje nadamo

i kada najmanje očekujemo.

Izađemo negdje, ništa ne planiramo,

pa se iz nekakve slučajnosti dogodi ljubav.

Možete biti iznenađeni koliko

život lako rješava određene situacije

i nudi povoljna rješenja.

Svaki put kada krenete na posao ili u šetnju

povjerujte da su čuda moguća

i čuda će vam se zaista dešavati.

Dešavaće se samo ono u

šta duboko vjerujete. ”

(D. Šijaković)

Faria se jednog sasvim neobičnog dana probudio u svojoj tijesnoj i zagušljivoj sobi, koja je zbog svoje sjeverne strane bila pošteđena topline i jutarnjeg rumenila. Polako se okrenuo na leđa i primijetio da njegove biljke venu, a toliko se trudio da ih održi u životu.

Ustao je i približio saksiju četvrtastom prozoru, koji je pod pritiskom starih, krovnih greda izgubio svoj prvobitni oblik. Pogledao je kroz prozor i vidio da je nebo sivo, a oblaci zbijeni i gusti kao tijesto. Pomislio je kako će uskoro pasti kiša.

Volio je promatrati ljude u kišnim danima, jer su bili prilično uznemireni i nespokojni. Sjećao se kako je u nekom novinskom članku pročitao da loše vrijeme utječe na osjetljivu ljudsku psihu, te da su ljudi posebno razdražljivi.

Faria je prezirao slabost u ljudima i još kao dječak je razumio koliko je čovjek jadno i promjenjivo stvorenje. U tim danima ništa nije znao o Saturnu i kako za njega, malog, musavog i neuglednog, postoji određeni plan.

Faria ništa nije znao o svojoj sudbini i nije ni slutio da je život kao riječno korito – postoji već put gdje nemirna voda mora proći i da se samo nekada, u nekim posebnim danima, rijeka može izliti i na tren prkositi koritu, ali da se opet , po nekom pravilu mora vratiti u njega i nastaviti put, gdje će se jednog dana uliti u nešto mnogo veće, vodu koja ima veću silinu i svu kontrolu nad njom.

Obukao je najbolje odjelce koje je imao, umio se s nekoliko kapi vode, protrljao oči i osjetio da ga želudac peče od gladi. Preturajući po kuhinji shvatio je da nema ničeg za jelo. Izašao je iz kuće i uputio se očevoj majci Cohen, koja je živjela sama u ogromnoj kući od dvadeset polunameštenih soba.

Faria je bio intuitivan dječak i znao je da li se nekome sviđa ili ne. Cohen ga nije posebno voljela, a očito nije voljela ni druge ljude. Shvatio je da mizantropi i čudaci mnogo bolje komuniciraju s biljkama i mačkama, nego što uspijevaju približiti ljudima.

Međutim, to ga tog trena nije posebno zanimalo, jer je bio gladan. Cohen je bila čuvena po svojoj “klin čorbi” u kojoj su plivala samo dva krumpirića. Klin čorba je bila crvenkasta od mljevene paprike i Faria je još jednom bio zadovoljan što je umirio želudac.

Pogledao je ispod oka i primijetio da stara žena češlja svoju kosu ispred malog, umazanog ogledala. “Pada mi kosa jer sam živčana” rekla je zagledajući klupko vlasi u lijevoj ruci, “ili je to možda zbog toga što je moja sestra koristila ovu četku?”

Faria je šutio. U tim danima nije ništa znao o alopeciji i ispadanju kose na pečate, pa je smišljao na koji način da isprosi nešto novca. “Bako, imaš li nešto novca za mene?” Rekao je iznenada i sam uplašen glasom koji je izašao iz njega.

Starica je šutjela. Tada je imala oko šezdeset godina i tamne podočnjake, jer je živjela samo s jednim bubregom. Nekako se oteturala da susjedne sobe, preturala po skrivenim kutijama i pregradama, te je naposljetku došla držeći nešto sitnine i rekla:

“Evo, ali znaj da mi je ovo posljednje što imam … i molim te, nemoj se dovlačiš ovamo. Znaš da sam stara i ne volim društvo … idi, sinko, igraj se s djecom. ”

Faria je napustio kuću i otišao u školu čupkajući trunjave porub po džepovima. Stigao je pred sam kraj nastave. Učitelj je nešto objašnjavao đacima koji su se nervozno vrpoljili u školskim klupama.

Pamtio je da te godine nisu bile najbolje za učenje i da su druga djeca bila željna zabave, igre i skitanja. Svi su se smijali kada je ušao u učionicu. Faria je podsjećao na nestašnog Olivera Twista s praćkom.

Po završetku nastave učitelj ga je zamolio da ostane kako bi porazgovarali. Imao je žute prste od duhana i slabu, kestenjastu kosu koja je više kvarila njegovo lice i isticala jake čeljusti i mali, povijeni nos.

“Ne dolaziš na predavanja, tučeš se s djecom, nikada nisam vidio tvoje roditelje … Jasno ti je da ne možeš više pohađati našu školu”, nabrajao je sredovječni čovjek željan odmora i dobrog sna. “Dođi ovih dana potpisati ispisnicu i vratiš školsku uniformu”, nastavio je, nestrpljiv što kasni na obiteljski ručak.

Učitelj je izašao bez posebnog sentimenta. Prije toga je stavio svoju srebrnu tabakeru u džep i nervozno pogledom prešao po praznoj učionici. Bio je to učitelj koji je zaboravio da razgovara s djecom. Nije ni slutio da se u njihovim malim dušama jednako odigravaju drame, kao iu životu bilo kojeg odraslog čovjeka.

Faria je pognute glave pošao kući. Nije imao predstavu kako će se njegov život dalje odvijati. Po izlasku iz škole ga je sačekala grupica starijih dječaka. Jedan debeljko se posebno isticao. Bio je glasan, neugodan i željan kavge.

Faria je primijetio njegove kratke, debele prste koji su svjedočili o skromnoj inteligenciji. Rano je shvatio da dječaci iz bogatih kuća znaju biti nemilosrdni i surovi, iako su im njihove majke kupovale tople i skupe džempere i hranili ih slatkim, purećim mesom.

Munjevito je procijenio da je Debeljko vođa vragolana koji su tražili problem. Također je znao da u takvim trenucima treba ići pravo na glavnog, kako bi se gužva što prije stišala.

Isti, začešljane dječak nije znao da je njegov protivnik rođen za preživljavanje, te je prilično ležerno ušao u sve to. Faria nikada nije izgubio u uličnoj tučnjavi, ni prije toga, niti mnogo godina kasnije. Dok je promatrao grupicu razmaženih dječaka, obećao je sebi da će pobijediti Vođu. Pobijediti i poniziti ga. Faria nikada nije prekršio obećanje.

U tim danima Saturn je u direktnom hodu gazio trećim poljem horoskopa omalenog Faria. Živeći sam u maloj, obiteljskoj kući, razmišljao je kako da prekrati vrijeme. Roditelji su bili daleko i Faria mjesecima nije čuo glasa o njima.

Pošto više nije morao pohađa školu, odao se lutanju. Jednom prilikom je upoznao ženu kojoj je zaboravio ime. Imala je samo jednu zdravu nogu i činilo se da joj je to bilo dovoljno da bude sretna.

Koliko se Faria sjećao, žena je bila udovica, ali lijepog lica i umirujućeg glasa koji bi razoružao i najvećeg razbojnika i od njega načinio janje. Ista žena, kojoj se Faria mnogo godina kasnije jedva sjećao lika, ga je uvela u božanstveni svijet knjiga. Imala je veliku knjižnicu u kojoj su dremale duše velikih majstora pera.

Maleni Faria je opčinjeno gledao u pravcu polica i maštao o tome kako čitati zanimljiva dijela. Tog trena je shvatio da su knjige njegova prva ljubav i nije ni slutio da će jednom prilikom, mnogo godina kasnije, kada ga prijatelj bude pitao za djecu i porod, odgovoriti: “Knjige su moja djeca.”

“Želiš li nešto pročitaš”, pitala je žena kojoj je slavuj spavao u grlu i poigravao se njezinim glasnicama. Možda se Faria u poznijim godinama svog života nije mogao sjetiti lika žene, ali njen glas nikada nije zaboravio. “Volio bih … jako bih volio”, saplitao se približavajući se policama.

Veliki Saturn je usporio svoj hod i dalje tranzitirajući 3. poljem njegovog horoskopa. Faria bi rado pogledao tu veliku planetu, najljepšu i najveličanstveniju od svih, samo da mu je netko rukom pokazao pravac gdje da je potraži na nebu. Iako Faria nije poznavao astrologiju, Saturn je neumorno stezao obruč svojim prstenovima. Sve što je Saturn tada gradio, trebao se vidi očima čovjeka, tek nekoliko desetljeća kasnije.

U tom periodu je Faria prezirao školu i učitelje, ali se oduševljeno latio čitanja. Čitao je sve što bi mu došlo pod ruku: Jonathana Livingstona, Fenimor Coopera, Žil Verna, kompletni opus Jacka Londona koji je odlično poznavao svijet divljine, psihu životinja i Aljasku.

Kako je sazrijevao pronašao je Stendala, Mopasana, Hugoa i mnoge druge koji su činili da njegov maleni svijet izgleda ljepše, da bi jednog dana naišao na pisca koji će obilježiti njegov život. Faria je jednog popodneva nabasao na “Grof od Monte Krista”, najdivniju knjigu koju je Aleksandar Dima – otac – napisao u bunilu jednog genija.

Dima je dječaku otvorio prozor u neka nova prostranstva u kojima su šetali hrabri i odvažni, boreći se za naklonost lijepih i mladih žena. Faria je od Dime više naučio o povijesti Francuske, nego od nekog posvećenog povjesničara. Tada, prije mnogo godina, shvatio je čime će se baviti u životu – postat će pisac.

“Živjet ću od pisanja”, razmišljao je u slatkoj izmaglici, vjerujući da je tako nešto i moguće. Ubrzo zatim, s nepunih dvanaest godina, počinje svoj prvi roman “Ljupke sablasti”, koji nikada neće biti objavljen.

Primijetio je da piše lako i bez naprezanja, ali nikako nije bio zadovoljan fabulom romana. Faria je rođen kao zahtjevan i složen, te je sve radio posvećenički i predano, što ga je kasnije koštalo zdravlja. Nakon nekoliko mjeseci rada spalio je “Ljupke sablasti” i riješio da se više nikada ne vraća peru.

Vidno razočaran potražio je spas u skitanju. Živeći na ulici mnogo više je naučio o životu i ljudima, nego iz svih knjiga Šopenhauera i Kierkegaarda, koje su mu u zrelijim godinama došle pod ruku. Na ulici su svi imali neku tužnu priču.

Mahom je sretao svoje vršnjake koji su bili odbačeni od svojih najmilijih. Česta pojava je bila da je otac nepoznat, a majka negdje za sitan novac nadniči ili u kakvoj krčmi vinom poji dokoni svijet. Život na ulici, pod otvorenim nebom, smatrao je nekom vrstom dvorane u kojoj preživljavaju najlukaviji i najspretniji borci.

Više se nije radilo o tome da li je netko krupan ili je rođen da velikim šakama. Svatko se morao snaći kako je umio i sve je bilo dozvoljeno da bi se preživjelo. Dok je Saturn prolazio njegovom trećom kućom horoskopa, Faria nije ni pomišljao da se vrati u školu.

Došlo je proljeće i dani su postajali duži. Ljudi su više vremena provodili u polju ili šetnji na svježem zraku. Faria se nakon višemjesečnog lutanja vratio kući. Stvari koje je u tom razdoblju doživio silno će ga obogatiti i izmijeniti. Rođaci su taj dio života mladog Faria nazivali “loš put”.

Svi su bili uvjereni da je Faria pogrešan i osuđen na vječito lutanje i propast. Nitko od ljudi nije razumio da je to samo jedan dječak, ostavljen da živi sam u kući vlažnih zidova, dok su negdje po svijetu, njegovi roditelji tražili sreću.

Svi oni koji su se tada slatko smijali dječaku doživjeli su mnogo težu sudbinu od njega. Točak Života se neumorno okretao i Faria je mnogo kasnije shvatio da i najbolji i najmoralniji, prije ili kasnije, padaju na ispitu zrelosti.

Prenerazio se kada je u kući ugledao svog oca kako mirno sjedi za stolom. Iako je rođen kao hrabar i neustrašiv, oca se plašio više nego smrti, dijelom zbog toga što je Saturn u trenutku rođenja bacio tamnu sjenu na njegovo Sunce, dijelom što je njegov otac zaista bio nemilosrdan čovjek.

Susret je protekao dobro. Faria i njegov otac su se rukovali, jer nikada nisu uspjeli razviti bliskost. Život nikada nije dozvolio da Faria bude dijete. Primijetio je da je njegov otac vidno oslabio i da ga pritišću teške brige. Otac je pričao o svojim planovima, dok ga je Faria podozrivo promatrao.

Na podu, pored dvosjeda, primijetio je otvorenu putnu torbu, punu stranog novca. Njegovom ocu je nedostajala prava vatra koja krasi borbene ljude, te je u žestokom alkoholu tražio hrabrost, snove i viziju života koji će izgraditi. Tom prilikom se njegov otac nije dugo zadržao. Navodno su ga čekali važni poslovi, te je pretpostavljao da se neko vrijeme neće vidjeti sa svojim sinom. Bio je posebno darežljiv, te je ostavio hrpu novca.

Faria je bio sretan što je ponovno ostao sam. Pošto nije poznavao vrijednost novca i što, zapravo znači u ovom svijetu, razbacivao se njime i trošio ga uludo. Međutim, otac nije održao obećanje. Vratio se poslije nekoliko tjedana. Liječnici su otkrili su da boluje od sušice i davali mu svega nekoliko mjeseci života, jer se podmukla bolest brzo širila i zahvatila druge organe.

Faria je bio tužan. Iako nikada nisu imali prilike da iskreno razgovaraju, dječak je volio svog oca i divio mu se na jedan potpuno nevin, čist i bezazlen način. U očima djece njihovi roditelji bi uvijek bili veliki, makar se radilo o nadničarima, ocu strojovođi ili majci pralja. Tako je i Faria u ocu video snagu koja u stvarnom životu nije postojala.

Međutim, otac se nije predavao. Postojala je u njemu neka želja da se odupre bolesti i preživjeti. Faria nije znao je li prkos, inat ili neko čudo držalo u životu čovjeka, kojeg su liječnici i vidari otpisali. Njegov otac se zaprepaštenje najboljih iscjelitelja oporavio za pet tjedana, iako su po riječima zlobne rodbine, mnogo žešći od njega, odavno mrtvima vodu nosili.

Tek što se oporavio od bolesti, stigla je vijest da je umro djed Harun, koji je također bio u nekom konfliktu sa sinom. Faria se sjeća da je tog dana otac plakao, ali nije imao snage da se pojavi na djedovoj sahrani. Karma se nastavljala i sve se vrtjelo u krug.

Faria i njegov otac nisu imali dobar odnos, što je isto važilo za djeda i pradjeda. Nitko nije praštao i nitko nije odlazio na onaj svijet mirne duše i rasterećen. Starac je sahranjen skromno i neupadljivo. Svijet je nastavio postojati kao da se ništa nije dogodilo. Ti dani su bili mučni i teški.

Posebno se sjećao večeri kada je njegov otac priznao da on, zapravo i nije njegov pravi otac. “Tvoja majka je jednom prilikom upoznala Marokanca i tom prilikom si ti začet”, govorio je sjedeći u velikoj, kožnoj fotelji koju je kupio od nekog davljenika što je rasprodao sav namještaj. Faria je bio tužan, ali mu to nije bilo od velike pomoći.

Saturn je uvelike tranzitirao četvrtim poljem i Faria je pošteno iskusio emotivnu bol i patnju. Kasnije u životu se sjećao da je tih godina bio posebno ranjiv i osjetljiv.

Taman kada su se stvari umirile i zaborav vremena prijetio da prekrije uspomene i sjećanja, stigla je vijest da se njegova majka preudala negdje u dalekoj zemlji. Valjda se žena iskreno zaljubila u nekog čovjeka i riješila da ponovo okuša sreću.

Ostali su sami dječak i čovjek koji je tvrdio da nije njegov otac, odbačeni od voljenih i potpuno prepušteni sebi. Faria je brzo shvatio da mora zauvijek napustiti kuću za koju su drugi smatrali da je nesretna i prokleta. Život s ocem više nije bio moguć. Faria i njegov otac nikada više nisu uspjeli približiti jedno drugom.

Prošlo je mnogo vremena i dječak je polako rastao. Glas je postajao dublji, prve malje i oštre crte su se pojavile na licu. Faria je protekle godine volio naziva “godine u žrvnju”, pošto je stalno imao dojam da ga život melje i baca u kojekakve, neugodne situacije.

Pošto je rođen sa zdravom i visoko postavljenom Venerom, Faria je većinu svog života proveo u nekom emotivnom odnosu. Zaljubio se u djevojku koja je bila nešto starija od njega, ali je već okusila voćku sa “Drveta spoznanja”. Bio je potpuno naivan i nespretan u svojoj dečačkoj ljubavi, vjerujući da je ona slijepa i da zaista nema ljubavi bez bola.

Očaran i opčinjen djevojkom koju je upoznao, Faria je pisao svoje prve ljubavne pjesme, koje nisu imale posebnu umjetničku vrijednost, osim što su bile iskrene i nevine. Saturn je prelazio njegovom 5. kućom horoskopa, a nešto prije toga je oživio natalnu Veneru.

Pun idealizma i ljubavničkog zanosa, Faria kuje planove o budućem vjenčanju i ozbiljno se priprema o tome obavijestiti majku, koja je u to vrijeme bila trudna s nekim neznancem. Taman kada je planirao zaprositi svoju djevojku, sasvim slučajno je upoznao Marion.

Faria je sebi rekao da ništa ljepše nije vidio u životu. Naglo izlazi iz jedne emotivne veze, ne shvaćajući da je povrijedio nekoga i upušta se u novu ljubavnu avanturu, potpuno neiskusan i nedorastao životnom iskustvu.

Za vrijeme Saturnovog tranzita kroz 5. polje, Faria je vodio ljubav s nekoliko djevojaka, a da o ljubavi, zaista ništa nije znao. Mnogo godina kasnije, dao bi sve da se mogao vratiti u to vrijeme i priznati im, koliko su bile lijepe, posebne i dobre. Faria više nije imao priliku da ih sretne i to ga je u nekim danima, kada čovjek ostane sam sa svojom raspuklim dušom, kao vatra peklo.

Tranzit Saturn kroza 6. polje horoskopa ga je otrijeznio od ljubavi i nekako su se strasti privremeno ugasile u mladom momku, koji je riješio biti nešto ozbiljniji i odgovorniji. U tom periodu je mijenjao poslove i pokušavao pronaći svoj životni poziv.

Uglavnom je radio stvari koje ne voli i ne uživa posebno u njima. U nekim trenucima ga je život prisiljavao da mijenja gradove, upoznaje nove ljude i sklapa površna prijateljstva. Jednom prilikom je radeći na gradilištu povrijedio desnu nogu i nešto nakon toga pao s trećeg kata renovirane zgrade, ali je nekim čudom i igrom božijom ostao živ iu jednom komadu. Te dane nije pamtio kao posebno sretne, ali je bio zadovoljan što je ispekao dva zanata, koja će mu kasnije u životu biti od velike pomoći.

Jednog dana se probudio sretan pored neke žene, koju je upoznao lutajući od grada do grada za novim poslom i iskustvima. U tim godinama sebi nije htio priznati da ga ne drži mjesto i da mu je u duši napeto i tjeskobno. Bio je zadovoljan što je ušao u još jednu avanturu, koja je po njegovom mišljenu bila prolazna, kao što je i sve ostalo u njegovom životu bilo kratkog vijeka. Međutim, tog trena nije ni sanjao da pored leži njegova buduća supruga.

Ušao je rano u brak, ne shvaćajući da je sve volja bogova. Faria je mislio da ga je ovog puta žena nadmudrila i prisilila na brak. Mnogo toga je mladić čitao o ljubavi i toliko toga je slušao o braku, ali ništa nisu značile puste riječi čovjeku bez iskustva.

Faria je brzo shvatio da supruga nije samo ljubavnica, nego i drug, prijatelj i najžešći kritičar. Po prvi put je osjetio da je odgovoran za nekog. Faria se potpuno promijenio živeći pored žene, a da nije ni bio svjestan tih promjena. Saturn je zajedno sa nekim brzim planetima prolazio sedmom kućom horoskopa.

Za to vrijeme je Faria uspio se posvađa i sukobi s mnogim ljudima. Po njegovim riječima svi su bili krivi, samo je on bio nevin i nedužan. Izgubio je drage ljude i osjećao se prevarenim, iako ti ljudi nisu učinili ništa drastično. Očekivao je potporu, ali je ona, nekako izostala.

Jednom prilikom je umorni poštar na njegovu adresu donio plavu kuvertu. Faria je dobio poziv za suđenje. Prije više godina je sudjelovao u kafanskoj tuči, gdje je neki nesretnik izvukao deblji kraj. Faria je tada bio sretan što se tako glatko izvukao.

U tim danima Saturn nije pravio kontakte prema njegovim natalnim planetima, pa se mladić osokolio, uvjeren da može činiti što mu je volja. Naravoučenije je bilo da nitko ne smije mu se zamjeri. Međutim, poziv za suđenje je brzo ohladio usijanu glavu, pa je razmišljao kako da im doskoči i što poduzeti.

Ne treba posebno isticati da je Faria na suđenju proglašen krivim i da je za dlaku izbjegao ležanje u tamnici. U posljednjem trenutku je shvatio da se ne treba opirati, niti suprotstavljati sustavu. Pošto je ostao bez prebijene pare, obećao je sebi da će u budućnosti biti pametniji i mudriji.

Iskreno mu je bilo žao čovjeka koji je pretučen i negdje se sramio zbog svega što je u prošlosti uradio. Međutim, imao je jednostavnu i glupu filozofiju da uvijek treba stajati iza svoje ideologije i stavova.

Kako se Saturn polako penjao i ulazio u osmu kuću horoskopa, Faria se počeo osamljivati. Postao je čudan, izoliran i tih. Ličio je na podozrivog trgovca koji jednako provjerava svoj račun i pazar. Oni koji su ga poznavali tvrdili su da je mračan i depresivan.

Faria se iznenada počeo zanimati za magiju. Za kratko vrijeme je pročitao “Staza do Ain Sofa”, “Knjiga Abramelina Maga” i “Sveti Anđeo Čuvar”. Faria je umislio da je u nekom prethodnom životu izučavao magiju, pa je riješio da izvede praktičnih obreda koji bi, tobože, trebali zazovu dobre sile i Anđele Svjetla, ali je nešto pošlo naopako.

Kako nije najbolje poznavao hebrejski jezik, napravio je nekoliko ozbiljnih pogrešaka u prizivanju, te je otvorio Pandorinu kutiju. U tim danima privukao je dosta neprijatelja koji su došli iz nekog Donjeg Sveta i Faria nije znao kako da izađe na kraj s vojskom demona. Proganjali su ga strašni i košmarni snovi, a strah se uvukao u njegovo srce kao podmukla, otrovna zmija.

Sanjao je dvoglave pse ogromnih čeljusti i plašio se više nego ikada u svom životu. Naučio je da pored materijalnog sveta, koji je kreiran pohlepom i željom za udobnošću, postoje brojni svetovi na različitim nivoima i aktiviraju se u zavisnosti kakvim se silama igra čovek u svom neznanju.

Pričinjavalo mu se da vidi vilenjake, žene neverovatne privlačnosti, a jednom prilikom je primetio kako se Tarot karte same od sebe mešaju, otvaraju i postavljaju na mesto. Pomislio je da će poludeti. Osećao se kao Kafkin junak u priči “Die metamorphose”, koji se jednog jutra probudio u telu ogromnog insekta.

Te dane je Faria proživeo u celibatu, vodeći računa o ishrani i načinu života. Iako je pio čajeve i zobao žitarice, nikada nije bio slabiji i bolesniji. U trenutku kada mu se činilo da je život jedna duboka i prazna jama, iznenada je dobio novac od dalekog rođaka, koji je pre mnogo godina pobegao od rodbine, glavom bez obzira u Ameriku.

Faria je imao dovoljno sredstava da započne novi život. Iznenada je odlučio da se preseli u veliki grad i tamo okuša sreću. Bio je uveren da će ga pratiti dobri vetrovi i da će ljudi u velikom gradu prepoznati njegove neobične talente. Međutim, to nije dogodilo. Svako je živeo svoj život i drugi nisu imali vremena za tajanstvenog stranca retkih osobina.

U tim danima je razumeo da rad zaista oslobađa i da nema mnogo vremena za gubljenje. U početku je radio najteže poslove da bi postepeno i sporo napredovao. Upoznao je mnogo ljudi i svi su imali svoje životne priče i svako je nosio svoj krst. Uživao je u posmatranju ljudi, jer je iz toga mnogo učio.

Ubrzo je shvatio da veliki gradovi imaju srce i dušu za sve – umetnike, nadničare, propale pesnike, prostitutke, šarlatane… Bio je srećan i zadovoljan što je deo velikog kolektiva u kojem svako pokušava da pronađe svoj komad sreće i mesto pod suncem.

Posle izvesnog vremena počeo je da preprodaje antikvarne knjige, da bi naposletku otvorio malu knjižaru na periferiji grada. Bio je to posebno težak i posebno srećan period za njega. Faria je pročitao sve od Ničea, a posebno su ga privukle knjige “Tako je govorio Zaratustra” i “Gnoseologija morala”. Posle toga je čitao Žila Deleza, Spinozu, Lajbnica…

Nažalo