Posebno je interesantna nesvjesna, odnosno podsvjesna djelatnost mozga za vrijeme sna. Kod usnulog čovjeka svijest kao da se seli u drugi plan, ali to je vrijeme njene pune aktivnosti. Podsvijest nemarno prebire po prošlosti, izvlači stare slike, oseobe, riječi i sve to kombinira sa sadašnjosti. Stare uznemirenosti izazivaju nove, au tom fantastičnom defileu pojmova, likova, poluzaboravljenih strahovanja, svega što čini duhovnu prošlost i sadašnjost čovjeka, čovjek u snu katkad vidi proročanske snove.
Stvaralački rad podsvijesti za vrijeme sna dobija odista i fantastične oblike. Talijanski skladatelj Tartini (slika lijevo), koji je živio u XVIII stoljeću, bio je čovjek svog doba i vjerovao je u postojanje raja i pakla. Jednom je sanjao vraga koji ga je zamolio da ga Tartini primi u svoj orkestar. Tartini mu je odgovorio: ‘Meni su potrebni samo violinisti.’ A, načastivi mu je odgovorio: ‘A zašto misliš da ja ne znam svirati na violini?’ I poče svirati. Slušajući već prve zvukove, Tartini je zaboravio na strah i pretvorio se u ‘uši’, slušajući glazbu koja ga je očarala. Kad se probudio, požurio je da napiše note koje je čuo te noći. I tako je nastala slavna kompozicija ‘Đavolji triler’. To je najbolja Tartinija kompozicija. Zašto je podsvijest ‘dovela’ nečastivog u san i kako se uplela u pisanje nota – to se ne zna.
Firentinski matematičar iz XIII stoljeća, Leonardo Fibonacci (slika desno), jednom se u snu obreo u nekoj šumi i ugledao fantastična stabla koja ‘hodaju’ au obliku su nekih brojki. Probudivši se, matematičar je zapisao stabla-brojeve i tako je nastao slavni ‘Fibonaccijev niz’, beskrajni niz brojeva: 0, 1, 1, 2, 3, 5, 8 … – u kojem je svaki broj suma prethodna dva.
Čuveni francuski matematičar Žil Anre Poincaré (1854-1912) se sjećao kako je bezuspješno pokušavao riješiti neki zadatak. Ne uspijevajući ga riješi, odlučio je otići na izlet. Došavši na cilj, zatvorio je oči i ugledao rješenje zadatka.