Volim treme jer su mistična i čudnovata otoka. Netko ih zove ‘otocima pasa’, i ima pravo. Jedne čudovišne noći čuo sam ih kako između sebe razgovaraju. To je čista istina. Bilo je ljeto, prije nekoliko godina. U tri i pol, bez sna kao i obično, prevrtao sam se po krevetu. Možda potaknut nečijom tajanstvenom voljom, ili je noć jenostavno bila toliko lijepa da bi se ostalo u sobi, tek odjedared sam odlučio da izađem i malo prošetam.Bio je pun mjesec a njegova topla svjetlost i tišina davali su svemu neku nadnaravnu gustoću.
Zastao sam radoznalo na malom trdu. U sredini je stajao pas a oko njega, meko izvaljeni, dvadesetak drugih. Možda su svi bili ovdašnji psi. Onaj u sredini isuštao je grlene zvukove. Nisu to bila uobičajena režanja ili zavijanja. Zvukovi su bili jače modulirani i kao da su izražavali neke precizne stvari jer su ostali psi pažljivo slušali.
Legao sam na jedan zidić kojim je ograđen trg što se nadnosio nad ponor u moru. Nastojao sam da to učinim što tiše jer sam se osjećao kao uljez usred nekog zatvorenog skupa. A skup je doista i bio takav ali oni odmah primijetiše da ih ometa nezvani gost. Neki su se čak okrenuli kako bi me pogledali. Bili su ljutiti i to osjećanje se brzo prenosilo s jednog na drugog dok nije preraslo u bijes koji odmah prestade jer su već smireni nastavili slušaju šefa. Za njih kao da više nisam postojao.
Ne znam što su govorili jedni drugima. Kad je prošao minut, dva, ovaj put svi skupa okretoše se u mom pravcu a vođa mi pođe u susret. Stao je nekoliko centimetara od zida i počeo me fiksira. Vrlo oprezno ga pomilovah, što mi je dozvolio i nakon toga se vratio na sovje mjesto. Prošlo je još četiti ili pet minuta, ne znam zašto, u tom trenutku sam razmišljao o svojim stvarima, kad me psi ponovo počeše gledati. Ovaj put i zalajaše. Uplaših se i učinih što mi je tog trena izgledalo najbolje: udaljio sam se pedesetak metara dajući im na znanje da im više neću dodijavati.
Nisam, međutim, dugo mogao odolevam, pa sam se ponovo gonjen znatiželjom, približio zidiću. Vođa sad nije gubio ni časa, dotrčao je i počeo bijesno lajati. Ostali, koji su ostali na sovjim mjestima, prihvatili su njegov lavež. Istinski uplašen, definitivno sam se udaljio. Ali, čarolija trenutka bila je iščezla. Krišom sam ih gledao kako su, jedan po jedan, odlazili. Ostao je samo ‘predsedavaljući’, onaj kojeg sam nazvao vođom. On se ispružio i kao da je zaspao.
Lagano sam se vratio kući. Mjesec je već sišao u more, a tišinu su razdirali prvi šumovi zore. Tu i tamo, svatko na svom uobičajenom mjestu, psi s tajnog sastanka na mističnom trgu, spavali su.