Usnuo sam san da razgovaram s Bogom.
– Dakle, ti bi htio razgovarati sa mnom? reče Bog.
– Ako imaš vremena rekoh.
Bog se nasmiješi.
– Moje je vrijeme vječnost.
Što si me želio pitati?
– Što te najviše iznenađuje kod ljudi?
Bog odgovori:
bi željeli ponovo biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli – što im je djetinjstvo dosadno. Žure da odrastu, a potom novac, pa potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.
Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah:
– Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?
Osmjehujući se, Bog odgovori:
– Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije najvrednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati ​​s drugima … Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to neznaju izreći niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Naučiti dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima … a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati. Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali, nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.