Nije mali broj onih roditelja čija su očekivanja prema djeci prevelika. Ukoliko je dijete darovito i očito je da posjeduje potencijal, ta očekivanja su donekle i opravdana. Međutim, češće je riječ o tome da roditelji preko djece žele ostvariti ono što sami nisu uspjeli u životu. Mnogi roditelji nagovaraju djecu da upišu, primjerice, prava ili medicinu, jer su oni sami željeli biti odvjetnici ili liječnici. Ne biraju načine uvjeravanja, pa im često obećavaju ono što ne mogu ispuniti, a djeca upisuju fakultete kojima nisu sklona. To kasnije u životu može skupo da ih košta. Prevelika očekivanja roditelja uglavnom su praćena i kritičkim stavom prema djeci. Te kritike koje roditelji neprestano upućuju djetetu jako negativno utječu na njega. Ono postaje preopterećeno stalnim strahom da li će to što radi zadovoljiti očekivanja roditelja. Ukoliko dijete nije u stanju ispuniti sve ono što mama i tata od njega očekuju, osjećat će se vrlo loše. Izgubit samopouzdanje i smatrat sebe nedovoljno spremnim i nesposobnim. Normalni roditelji bi trebali djetetu u takvim situacijama pruže punu podršku i uvjere ga da je dovoljno dobro, a ne da ga kritiziraju.