Postnatalna depresija – faktori rizika

Kada govorimo o faktorima rizika spominjemo – prvi porođaj, nedoumica oko pitanja zadržavanja bebe i nerealistična očekivanja od roditeljstva. Pored toga, posebnu pozornost valja posvetiti emocionalnim deficitima – nedostatak podrške, stabilna veze s partnerom i / ili roditeljima. Važnost faktor jeste i ženino nezadovoljstvo sobom, nisko samopouzdanje, kao i mogući stresni događaji tjedna trudnoće, poroda ili neposredno nakon njega.

Poseban naglasak treba staviti na povijest poremećaja raspoloženja bilo koje vrste. Konkretnije, kada govorimo o postporođajnom poremećaju panike, faktor rizika jeste povijest paničnih napada. Faktori rizika postporođajnog opsesivno kompulzivnog poremećaja (OKP), jeste povijest tog poremećaja, kao i intenzivna negativna osjećanja vezana za majčinstvo.

mjere prevencije

Savjeti trudnicama, kako bi lakše podnijele i izbjegle neke od problema raspoloženja nakon poroda odnose se na brigu o svom mentalnom zdravlju, te rad na sebi i svojim emocionalnim kapacitetima. Preporuka je okružiti se obitelji i prijateljima, naći u njima oslonac, tražiti pomoć i podršku, kada je potrebno, i jačati osobne kapacitete.

Za trudnice i mlade mame postoje mnoge obuke i radionice psihološkog karaktera, koji cijeli proces mogu olakšati. Brojne grupne podrške pokazale su se kao značajne u prevladavanju problema i izazova ovog razdoblja.

Dojenje i postporođajna depresija

Novije studije povezuju dojenje i postnatalnu depresiju. Studije pokazuju da su dva puta veće šanse od obolijevanja kod majki koje ne doje djecu. Ovu statistiku objašnjavaju na organskom razini. Međutim, iako je dojenje kod većine žena ne tako izazovan zadatak, nemogućnost dojenja povezuje se s psihološkim elementima kod žena koje žele, a ne mogu dojiti.

Povezanost majke i djeteta kroz dojenje imaju snažnu emotivnu važnost za djetetov daljnji fizički, ali i psihološki razvoj. Mnoge žene osjećaju se neuspješno kada ovaj proces ide teško ili uopće ne mogu dojiti, pa tako to osjećanje utječe na njihovo generalno (ne) zadovoljstvo.

Važnost prvih šest mjeseci

Ono što je specifično za ove vrste poremećaja raspoloženja jeste njihov direktan utjecaj na odnos majke i djeteta odnosno na samo dijete. Ovi problemi imaju značajne negativne učinke na psihološki razvoj djeteta, naročito kada su simptomi dugotrajni i intenzivni. Posebna važnost jeste u interakciji majke i djeteta u prvih šest mjeseci.

Simptomi na koje treba obratiti pažnju

Postporođajni poremećaj raspoloženja javlja se u različitim oblicima i kvantiteti. Mnoge žene mogu osjetiti tegobe, kako fizičke tako i emocionalne. Od umora i nesanice, do anksioznosti, osjećaja tuge, napetosti i konfuzije. Obraćanje pažnje na ove reakcije važno je kako bi na vrijeme na njima moglo raditi. Također, važno je naglasiti da nisu svi simptomi podjednako alarmantni.

Istraživanja pokazuju da čak devedeset posto žena nakon poroda iskusi takozvanu “postoporođajnu tugu”. Uzbuđenje nakon poroda prati javljanje novih kontradiktornih osjećaja u vezi s novom ulogom u kojoj se žena našla. Novopečene majke često uslijed ovih osjećanja osjete dodatnu konfuziju.

Smjenjivanje radosti i tuge, smijeha i suza može učiniti da majka osjeća kao da njene emocije upravljaju njom, a ne ona njima. Ove reakcije posljedice su bioloških i psiholoških promjena, te su očekivane, naročito ukoliko je netko mama po prvi put. Ranjivost, manjak energije i sna, udružene sa spomenutim promjena raspoloženja, utoliko su manje koliko je potpore od strane bliskih ljudi. Veće samopouzdanje i manjak stresa čine da ovaj period lakše i brže prođe.

Možemo zaključiti da u većini slučajeva navedeni simptomi ne zahtijevaju posebnu profesionalnu pomoć i očekivano je da se umanje nakon prvog mjeseca od poroda. Bitno je da majka prihvati novonastalu situaciju, biti osjetljiva na svoje potrebe, kao i potrebe bebe.

Još bitnije je da zatraži pomoć kada joj je potrebna uz podsjećanje da je to ne čini lošijom, već boljom majkom. Na ovaj način brine o sebi kako bi kvalitetnije brinula o svojoj bebi. Kada navedeni simptomi traju dulje od mjesec dana govorimo o postporođajnij depresiji, koja zahtijeva dodatnu pomoć.

značaj psihoterapije

Promatrajući svjetsku statistiku vidimo da 10 do 90 posto žena pati od postporođajne depresije. Simptomi ove depresije javljaju se između 4 i 8 tjedna nakon poroda, ali se mogu javiti i kasnije tijekom prve godine.

Simptomi ove vrste depresije poklapaju se i sa kliničkom depresijom, kao što su osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti. Javljaju se poremećaji u prehrani i spavanju. Razvija se osjećaj nedostatka interesa za seksualne odnose, plačljivost, razdražljivost, teškoće s koncentracijom i drugim radnim aktivnostima.

Ono što je specifično za ovu vrstu depresije je intenzivan osjećaj nepovezanosti s bebom, opsesivne misli vezane za neadekvatnost u ovoj novoj ulozi. Javlja se i osjećaj bijesa, intenzivne, preplavljujuće krivnje i jak strah.

Za razliku od “postporođajne tuge”, postporođajna depresija zahtjeva stručnu pomoć. Nekada je dovoljna samo psihoterapija, dok je u nekim slučajevima potrebna i terapija u kombinaciji s antidepresivima.

Što treba imati na umu?

Sa različitih strana možemo čuti što treba očekivati ​​tijekom trudnoće i nakon nje. No, problem je što mnoge od tih informacija nisu točne, a ipak mogu snažno utjecati na majke.

Govori se da majka trebaju biti neopisivo sretna, da sve obaveze oko bebe ne padaju teško, da se majčinstvo ne uči, već “dođe samo od sebe”, uslijed bezuvjetne ljubavi prema djetetu, te buduću majku uvjeravaju da će biti savršena majka kao i njezina beba.

Međutim, realnost nije takva i tek kada se neke majke suoče s njom mogu se naći u neočekivanoj i teškoj situaciji. Tijelo žene se mijenja tijekom trudnoće, ali i poslije nje. Hormonske i druge promjene utječu na cijeli organizam, kao i na psihu, koju možemo promatrati kao dio te cjeline.

Mnoge žene nakon poroda vape za odmorom, ali tempo koji se od njih tada očekuje, praznik im u potpunosti ne dozvoljava. Žena se nalazi pred novim izazovom. Novi zadatak pred kojim se nalazi zahtjevan je, te je podrška ono što je dobro da joj okolina pruži. Koji vid podrške iu kojoj mjeri ovisi od situacije, duljine trajanja simptoma i njihove kvalitete. Ne zahtjeva se uvijek da to bude neki vid stručne pomoći, ali dobro je biti otvoren za nju kada situacija to zahtijeva.

Očekivanja od psihoterapije

Duljina liječenja na prvom mjestu ovisi od specifičnog problema s kojim se majka suočava. “Postporođajna tuga”, kao očekivana i česta reakcija na porod najčešće ne iziskuje posebnu stručnu pomoć. Kada govorimo o postporođajnoj depresiji, terapija najčešće iziskuje psihoterapiju, često udruženu sa medikametoznom terapijom.

Međutim, pored ova dva vida problema žene se suočavaju i sa postporođajnom poremećajima anksioznosti. Točnije, govorimo o postporođajnom poremećaju panike i postporođajnom opsesivno kompulzivnom poremećaju. Mnogi simptomi ovih problema razvijeni su u mjeri u kojoj psihoterapija daje dobru prognozu.

Postporođajni poremećaj panike prepoznajemo kroz osjećaj intenzivne anksioznosti i napad panike, koji se ogleda u otežanom disanju, bolovima u prsima, osjećaj snažnog nemira, usplahirenosti i zabrinutosti, koji nije organske prirode. Pored toga može se javljati i intenzivan strah od umiranja i gubitka kontrole.

Nešto rjeđe, u odnosu na prethodnu problematiku, javlja se i opsesivno kompulzivni postporođajni poremećaj, koji prepoznajemo kroz sljedeće simptome – prisutnost opsesivnih misli, konstantne misli i mentalne slike, udružene sa kompulzivnim i ponavljajućim ponašanjima, koji imaju za cilj umanjivanje opsesivnih misli. Ovakve misli nose u sebi logiku da ukoliko se opsesivne radnje prekinu, može dogoditi nešto, najčešće ono katastrofalno.

Ovakve misli i radnje opstaju, unatoč iracionalnosti koje su i same osobe svjesne. Opsesivne misli ili mentalne slike koje se javljaju su vrlo često vezane za ozljeđivanje vlastitog djeteta. Najčešće kompulzivno ponašanje je kupanje bebe nekoliko puta dnevno ili često presvlačenje bebe, kada to nije neophodno.

Majke koje osjećaju ovakve simptome, često ih se stide, i ne samo da o njima ne razgovaraju već i ne pribjegavaju nekoj vrsti psihološke pomoći. Majke, kako bi se bolje nosile s ovim simptomima, pretjerano brinu o djeci što može značajno utjecati na psihološki razvoj djeteta i njihov odnos. Stoga je preporuka da majke koje osjećaju ove ili slične simptome potraže psihološku podršku da bi ih savladale.

Tretmani postporođajnih poremećaja anksioznosti (poremećaji panike i opsesivno-kompulzivni poremećaji) uključuju individualnu terapiju u kombinaciji s lijekovima, a također i terapiju parova, grupnu terapiju ili grupe podrške. Jedno od bitnijih pitanja vezuje se za širenje pogleda na problem emotivne prirode, kojem bi bilo dobro pristupiti ne samo na individualnom već i društvenom razini.

Praksa je pokazala da mnoge mlade mame, suočene s nekim od izazova poremećaja raspoloženja nakon poroda, jako teško ili uopće ne razmišljaju o nekom vidu stručne podrške i pomoći. Ovakvi vidovi problema uglavnom se skrivaju sa neosnovanom nadom da će se sami od sebe riješiti. Problemi se minimiziraju, a posljedica toga je njihov rast, koji kasnije može obuhvatiti druge sfere života. Dobro je razviti shvaćanje da traženje pomoći nije slabost.

postporođajna psihoza

Za razliku od prethodnih primjera jedan od najrjeđih, ali i najtežih oblika problema, jeste postporođajna psihoza. Statistika pokazuje da se javlja u jedan do dva slučaja od 1000 rodilja.

Simptomi uključuju halucinacije, hiperaktivnost, insomniju, konfuziju, iracionalnost, teškoće u koncentraciji i pamćenju, te neracionalno prosuđivanje i ponašanje vođeno tim prosuđivanjem. Osnovni čimbenik rizika jeste prethodno prisutnost psihoze i povijest bipolarnog poremećaja.

U ovom slučaju tretman uključuje farmakološku terapiju, psihoterapiju i uključivanje drugih bliskih ljudi u liječenje. Kao najteži oblik poremećaja, koji se mogu javiti nakon poroda, zahtijeva liječenje udruženo s farmakoterapijom, kao i redovito i najčešće dugotrajno liječenje nakon ublaživanja početnih simptoma.

Izazov za očeve

Do sada smo govorili o promjenama koje žena osjeća nakon poroda. Međutim, ove promjene i novonastala situacija utječe i na očeve. I pred njima je izazov prihvaćanja nove uloge i davanja važne potpore partnerici.

Sve navedene promjene utječu na partnerski odnos. Učestalost mnogih problema ovisi o kvaliteti veze s partnerom. Ovo je jedan od razloga zašto je važno da partner bude stabilan sastavni dio svakodnevice i njena stabilna podrška.

Statistike pokazuju da je prva godina nakon rođenja djeteta jedan od većih izazova partnerstva. Štoviše, baš u ovom razdoblju je zabilježena visoka stopa razvoda brakova, u odnosu na druga razdoblja.

Važnost partnerove potpore ogleda se iu prepoznavanju simptoma koji mogu dovesti do njihovog potencijalnog rasta i stvaranja veće problematike. Partner može pomoći ženi prepoznati ukoliko ima neki od poremećaja raspoloženja, i može je podržati u procesu suzbijanja simptoma.

Ovo je također vrsta izazova i za partnera. Koliko dobro će se s njima nositi ovisi od njegovih emocionalnih kapaciteta i spremnosti da se suočava s novim izazovima obiteljskog života. Ukoliko je partner ranije uspijevao izboriti s izazovima odnosa i sudjelovao u njegovom građenju, ovu situaciju će utoliko lakše prevladati.

Iz ovog razdoblja oba partnera mogu izaći sa čvršćom međusobnom povezanošću, pa odnos ne samo prevladati krizu, već se učvrsti i razvije. Dakle, kako će partner reagirati u ovoj novonastaloj situaciji ponajviše ovisi od njegove osobnosti i povijesti suočavanja s problemima u odnosu na sebe i odnos.