Danas na ovom ugroženom području koje zahvaća oko 130.000 četvornih kilometara prosječna doza radioaktivnosti iznosi između 75 do 140 milisiverta (mSv) što je u granicama dopuštenog, ali zagađenost zemljišta i prirodnih resursa iznosi 40 kilobekerela (Bqk) po četvornom metru, dok se u prvoj zoni zagađenja kreće od 0.4 – 0.6 milijuna bekerela! Da biste stekli uvid koliko je to zagađenje, rećićemo da je u svijetu prosječna doza radijacije 2 milisiverta, odnosno 1 kilobekerel po metru četvornom. Ovo znači da je na ugroženom području zagađenost radioaktivnim materijalom 60 puta veća nego što je to normalno!
Osobe koje su prve stigle na mjesto nesreće i pristupile čišćenju u krugu od 40 kilometara oko reaktora (vatrogasci, vojska, osoblje elektrane), ironično su nazivane ‘likvidatorima’. Bilo ih je stotinjak tisuća i samo su pojedinci bili opremljeni dozimetrima i potpuno ispravnom opremom za zaštitu od radijacije. Oni su evakuirali oko 150 tisuća stanovnika iz ‘zabranjene zone’ koja je proglašena opasnom tek 2 dana nakon eksplozije, mada je radijacija bila tolika da je, po pravilu, i čitav Kijev morao biti evakuiran, ali … Kolika je bila radijacija kojoj su ljudi bili izloženi govori još nekoliko frapantnih podataka: vojnici i ostali koji su helikopterima dovoženi da na vrhu reaktora čiste lopatama radioaktivne otpatke radili su po smjenama, a jedna smjena trajala je od 1 do 2 minute, maksimalno! Također, svako vozilo koje je ušlo u zonu katastrofe: helikopteri, kamioni, vojna vozila, bageri … više nikada nisu smjeli napustiti tu zonu, jer su u sebe upili toliku radijaciju da bi bili fatalni kada bi se takvi vratili u zdrave zone odakle su došli. Zbog toga su tamo, nakon svega, formirana prava groblja tih vozila i helikoptera (slika desno gore).
Zdravstveno stanje prvih ‘spasilaca’, kao i stanje raseljenih, nije nikada praćeno, a tadašnja vlada izdala naredbu da je sve u vezi černobilske katastrofe strogo čuvana tajna. I ostala bi katastrofu nakon par dana nisu otkrili švedski znanstvenici. Inače, bilo je potrebno šest godina da se stranim stručnjacima i domaćim znanstvenicima dozvoli ulaz u zabranjeno područje kako bi ispitali sve posljedice havarije.