Fidelija mi je pružila dokaze. Opisala mi je, primjerice, neke navike stare Indijanke koje su se sačuvale u Gibiju: način na koji spava i neke pokrete. Rekla mi je stvari o mojoj obitelji, osobito o ocu, koje nisam znala, a oni su mi ih kasnije potvrdili. No, najviše sam u sebi osjećala da je sve istina, dda se tako objašnjava moj odnos s Gibijem, više kćerinske nego ljubavni, nemogućnost da imam djecu, moja čudna sudbina, susret s Andreom i osjećanja koja sam doživjela – to što sam u Brazilu bila zatvorena u kući izbjegavajući ljude odgovaralo je atmosferi iz doba kada sam bila vještica, kao i osjećaj tjeskobe kojim me je odmah ispunila Jucno Amerika. Doduše, rekla mi je Fidelija, svoj prethodni život živjela sam u Peruu, a ne u Brazilu, no kontinent je isti, ambijent i atmosfera također. Andrea se, objasnila mi je, ubio jer je bio obuzet onim nejasnim osjećanjem bola i tjeskobe koji smo oboje osjećali jedno prema drugom. A kad je umro, shvatio je tko je zapravo bio on, a ko ja i čemu sve to, pa se grčevito uhvatio za mene svom snagom svog očajanja nastojeći da i mene odvuče u svoju dimenziju ili ostati sa mnom trošeći moju energiju samo da bismo bili zajedno. Jer, objasnila mi je Fidelija, mrtvi ne počivaju u miru, naročito ako nisu na najvišoj evolutivnom razini – naprotiv, njih snažno privlači zemlja, žele ponovno proživjeti neka osjećanja i čine to crpeći energiju drugih – kao što je Andrea činio sa mnom.
Fiedelija mi je govorila o karmi, zakonu uzroka i posljedice, koji upravlja različitim iskustvima duhovnog bića na Zemlji. Po tom zakonu, svaki život je neizbježna posljedica prethodnog, shvaćen ne kao kazna, nego kao sredstvo da bi se shvatili i riješili neraščišćeni računi. Tako smo se nas troje morali sresti da bismo zaključili ciklus prijevremeno prekinut mojom preranom i nasilnom smrću. Fidelija me primila u svoju ezoteričnu skupinu, naučila me što treba učiniti da ne bi svojom energijom hranila nekog pokojnika.
Povjerila sam se ocu i upravo me on podsjetio na nešto čudno, na skice koje je Gibi, ni sam ne znajući zašto, nacrtao prije našeg vjenčanja. Jednom je htio nacrta moj portret, no umjesto mog lica ispalo je lice neke Indijanke. Našli smo te crteže na koje tad nisam obraćala pažnju – arhaično lice, ravna crna kosa, drevne ruševine, polje s križevima, groblje jednako onom na kojem je indijanska vještica obavljala svoje zazivanje i koje mi je opisala Fidelija. Na drugom crtežu bila je mlada Indijanka u trošnoj i siromašnoj crkvi dok moli pred slikom s raspećem i tri male životinje oko nje. To je bila crkva u koju je s vremena na vrijeme krišom dolazila vještica i molila se. No, kako to da je Gibi naslikao sve to prije, dok još nismo bili u Južnoj Americi i kad još nije ni znao da ćemo otići onamo? Moj otac je razmišljao o nekim problemima i usudio se pretpostaviti: ‘To je nesvjesno. Ako reinkarnacija doista postoji, moguće je da mi nemamo o tome točna sjećanja, nego neodređene osjete ‘. Kada se Gibi vratio iz Brazila sve sam mu ispričala. Zainteresovao se i, dakako, nije ostao ravnodušan na pomisao da je bio stara Indijanka zvana jednostavno Makuisapa.
Gomila podudarnosti navela ga je na ozbiljno razmišljanje i napokon smo odlučili da odemo u Peru i da potražimo dokaze: crkvu, krajolik s razvalinama i groblje. Znali smo čak i kuda treba otići – u naselje na brdu okružen rijekom. Kad mi je Fidelija to rekla, odjednom sam se sjetila da sam u djetinjstvu godinama po školskim bilježnicama Srta takvo mjesto …