Vrlo često mi se u praksi dešavalo da ljudi, koji zatraže tumačenje natalne karte, imaju određeni otklon od determinističkog dijela koji je tu sadržan. Iako traže predočavanje tih najvažnijih događaja u životu na pouzdan način, ipak nerijetko imaju problem kada su suočeni s takvim tumačenjem, nakon čega obično slijedi pitanje – “pa to i ne mora baš biti tako, zar ne?”.

U svijetlu ljudske prirode, na način na koji ćemo o njoj govoriti, to i nije začuđujuće. I to je ono što mnogi astrolozi i ističu, da je natalna karta samo set potencijala. Čak iako prihvatimo takav stav, uvidjećemo da se ti “potencijali događaja” ipak manifestiraju kao životne stvarnosti.

Navjerovatniji razlog leži u činjenici da živimo u kauzalnom svemiru i da je naše postojanje uvjetovano brojnim uzročnosti kojih najčešće nismo ni svjesni, što dalje omogućava “odmotavanje života” po nekom ključu datom u natalnoj karti. I upravo je to ono čime se astrologija u suštini i bavi, pa je tako i vezana za taj koncept sudbine koji odatle i proizlazi. Upravo taj koncept je i tema ovog teksta.

Pitanje sudbine staro je koliko i samo pitanje Boga, budući da se oduvijek toj Božanskoj volji podređivao ovaj postojeći ili manifestirani (kauzalni) svemir. Iz te početne premise nastajale su brojne teorije i paradigme, koje su, manje-više, nastojale opisati taj odnos i kako taj “bog” uređuje stvari i događaje, prirodno određujući poziciju čovjeka u takvom poretku stvari.

Za svrhe ovog teksta, koji ne nastoji pružiti odgovor ni na pitanje postajanja Boga ni sudbine, već da ih nekako predstavi iz kuta astrologije, kao hermetičke vještine. Boga valja razumjeti kao onog Spinozinog – boga koji je potpuno ekvivalentan sa prirodom, koji obuhvaća sve postojeće i koji se “ne kocka sa Svemirom”, kako je to opisao Einstein, pod čime je podrazumijevao da se sve što se događa, bez iznimke, događa prema strogim zakonima prirode. Astrologija i ne pretendira ni na što drugo osim te prirodnosti, koja je dio svakog živa bića na planeti iu njega je utisnuta.

To je vidljivo i iz tradicionalnog učenja o temperamentu (omjer humora u tijelu), koji je polazna uslovljavajuci premisa u skladu sa prirodom kojom je i daljnji razvoj pojedinca određen. U tom smislu smo i govorili o procjeni temperamenta kao temelju valjane analize natalne karte u ranijem tekstu “Kako (ne) tumačiti natalnu kartu”, gdje se može vidjeti kako se odatle dalje gradi tumačenje, a koje nije ništa drugo nego tumačenje “odmotavanja” te osobne prirode kroz životna iskustva.

Ovo je tako zbog toga što humori (elementi) ostvaruju svoju simboliku na svim astrološkim razinama, od temperamenta u psihološkom i tjelesnom smislu, preko esencijalne i slučajne prirode planeta i esencijalne humoralne prirode zodijačkih znakova, pa sve do godišnjih doba i njima korespondentnim kvadrantima horoskopskog kruga .

Ta procjena temperamenta je zapravo uvid u physis pojedinca, za koji možemo reći da je amalgam svih okolnosti pod kojima se osoba rađa. Po ovoj delineaciji, to obuhvaća upliv sredine, klime, tradicionalnih elemenata i njima pripadajućih kvalitete, i svih onih okolnosti koje spadaju u domenu sublunarnog svijeta, sve do stelarnog “utjecaja”. Sve te veze su mistične, i možda se najbolje mogu podvesti pod istinu hermetizma – “Ono što je dolje jednako je onome što je gore, i ono što je gore jednako je onome što je dolje, te tako tvori čaroliju jedinstva”.

Zapravo, s aspekta doktrinarne osnove astrologije, vrlo bitno učenje za ovu temu jeste stoičko učenje o jedinstvu svemira. Osnova ovog učenja leži u ideji jedinstva prirode i svemira. To jedinstvo nije ni čisto materijalne ni čisto duhovne prirode, jer su stoici vjerovali da su i duh i materija sačinjeni od iste tvari zbog čega je sve podređeno istom zakonu, koji su oni nazivali “sudbina”. Ove ideje se prilično razlikuju od Aristotelovih, iako su i stoici i Aristotel prihvaćali filozofiju elemenata i suprotnosti.

Razlike se prvenstveno tiču ​​Aristotelovog uvjerenja da postoje dvije vrste fizike, jedna za sublunarni, a druga za nadlunarni svijet. Stoici su priznavali postojanje samo jednog univerzalnog zakona koji povezuje sve postojeće. Iz ovog razloga je njihovo učenje o jedinstvu svemira postalo osnova za objašnjenje prirode veze između vidljivog neba i Zemlje. koju mi ​​danas označavamo kao sinhronicitet.

Suština ove sinhronicitetne veze leži u istovremenosti promjena i ciklusa koji se odvijaju na nebu, u vidu planetarnih kretanja, iu čovjeku, a koja isključuje uzročno-posljedični odnos između neba i čovjeka. Dakle, planete i nebeska sfera kreću se usporedo s unutarnjim čovjekovim razvojem, pa je, u tom smislu, netočna tvrdnja da “zvijezde utječu” na čovjeka i njegovu sudbinu.

Zvijezde su samo pokazatelji i same po sebi ne uzrokuju ništa. Zbog svega ovoga astrološka veza neba i Zemlje ne može se okarakterizirati kao uzročno-posljedična kao što se to danas vrlo često čini, već kao simbolična i mistična kako je i objašnjavana tisućama godina.

Iz tog ključa, natus živi svoju životnu priču, koja je cijela tu u natalnoj karti i svak je može pročitati (ako umije). Ne znam zašto je to tako, ali na temelju prakse, to moram prihvatiti bez dvojbe, da svi imamo sudbine zabilježene u natalnim kartama. I to je ono što astrologija čini, daje nam način da spoznamo tu sudbinu, odnosno naše osobno “sazviježđe”.

Ovo osobno “sazviježđe” je nekako u nama samima, radeći iznutra prema van. To je određena nevidljiva mreža ili splet aspekata bića koji dispozicija ili postavka planeta, zvijezda, luminara (Sunca i Mjeseca), u zodijačkim znacima u vrijeme rođenja osobe predstavlja. Istovremeno, ona je u interakciji s vanjskim nebom tako da su u svima nama vanjske i unutarnje povezani.

Paracelzus je ovo također prepoznao govoreći o “nebu mikrokozmosa” i “nebu makrokozmosa”. Toj interakciji možemo posvjedočimo kroz prediktivne tehnike, iako uvijek izmiče neki kauzalni uzrok. Ali tako mora biti jer je u pitanju interakcija između akauzalnog i kauzalnog, između “materijalnog” i “božanskog” čovjeka, koja očito operira pod nekim drugim zakonitostima od onih koje je suvremena znanost postavila.

I zato će astrologija uvijek ostati okultna vještina, jer će ono što čini da ona “radi”, odnosno razlozi astrološkog utjecaja zauvijek ostati tajna i misterija. Zato bi svi oni koji nastoje je dokažu, pogotovo kroz termine današnje znanosti, i tako je “reformiraju”, trebali da se okanu te uzaludne rabote.

Praksa izvorne astrološke delineacije i promišljene primjene prediktivnih tehnika uklanjaju svaku sumnju u vezi s tim. Postaje jasno da su gnostici i mistici bili u pravu, to naše sazviježđe je i svojevrsni duhovni zatvor, a natalna astrologija je samo plan jednog kata tog zatvora. Duhovno, sve čemu se možete nadati dobiti iz takvog plana jesu upute i smjernice ka izlazima i slično. Sama po sebi, astrologija vas neće izbaviti iz tog zatvora. To je dio kad na scenu stupaju duhovnost, religija i filozofija i njihove prakse.

Ono što astrologija može učiniti jest da unaprijed da opis karakteristika naših otelovljenih života. Pravilno tumačenje natalne karte oslikava našu objektivnu realnost. Daje odgovore na takva pitanja poput – “Da li ću se oženiti / udati?”; “Hoću li imati djece?”; “Kakvom profesijom ću se baviti?”; “Kakve su mi financije ove godine?”; “Kakvog ću biti zdravlja?”; “Hoću li otići u zatvor?”, I tako dalje.

Natalna astrologija se tradicionalno koristila na tri načina: da unaprijed da opis događaja koji će se odigrati u našem životu, da pokuša manipulira realnost koju živimo i da objasni skrivene duhovne uzroke koji stoje iza fenomena naših života. Jer zadatak astrologije kao gnostičke vještine, nije olakšati samo životnu svakodnevicu i odgovorom na takva pitanja “riješi” životne probleme čovjeka, već, prije svega, otkriti točku individualnog potencijala za “oboženje” i ojača isti kroz svoje interventne manifestacije.

Dvije stvari koje su nam potrebne da utvrdimo da postoji predodređenje ili sudbina u našim životima su – objektivno, nepristrano promatranje događaja i ponašanja ljudi tijekom dovoljno dugog perioda vremena, te delineacija natalne karte i prediktivne astrološke tehnike. Prvo zahtijeva produženu pažnju, koju svi nemaju, ali koja se praksom može razviti. Ovo drugo nam pruža strukturu i jezik koji nam dozvoljavaju da vidimo i govorimo o sudbini.

Kako bismo vidjeli taj “rad sudbine”, potrebno je najprije da uvidimo tko je osoba u pitanju. Slučajnosti ili okolnosti natusa su ono što ga razlikuje od ostalih ljudi, a natalna karta je dijagram takvih slučajnosti. Natalna karta govori nam o onom što je natalno obećano i moguće, onaj “što nas očekuje dio”, dok su prediktivne tehnike one koje nam omogućavaju da posvjedočimo periodičnim i povremenim manifestacijama događaja danih u natalnoj karti, pa nam tako daju onaj “kada” dio tumačenja.

Jednom kada sagledate stvari iz ovog kuta, jednom kada uvidite naizgled neprestano ponavljanje obrazaca iz natalne karte u vidu događaja u životima ljudi oko vas, tada nema sumnje da li sudbina postoji. Ali istim putem dolazi se i do uvida da sudbinska stranica ljudskog postojanja nije čitava priča.

To nas dovodi do spoznaje da je jedino mudrost ključ tamnice sudbine u kojoj smo. Kroz mudrost, mudri mogu izbjeći horoskop i vladavinu sudbine. Ipak, oni se i dalje oni moraju suočavati s faktima svog fizičkog postojanja. Tijelo ostaje podređeno vladavini zvijezda. Ali, stjecanjem mudrosti, oni dostižu i slobodu.

Oni znaju da nisu ta tijela i da ono što jesu nije determinirano sudbinom niti može biti pod njenom vlašću. Jer hermeticka učenja su tu prilično decidna kad govore o čovjeku kao dvostrukom biću. Njegovim materijalnim dijelom vlada sudbina. Njegov božanski dio je slobodan. Onaj koji teži slobodi od sudbine mora kultivirati ovo drugo. To je suština hermetičke mudrosti.

Ipak, kada govorimo o materijalnom i božanskom dijelu čovjeka, mišljenja sam da ga ovdje treba razumjeti s aspekta svjesnosti, odnosno vrijedi napraviti razliku između materijalne, uvjetovane (kauzalne) svjesnosti i one koja je nadilazi, akauzalne i neuslovljene konceptom prostora i vremena, čije stjecanje počinje mudrošću, i koja kao takva nužno izlazi izvan okvira natalne karte, te se stoga često poistovjećuje s idejom prosvjetljenja.

Ova učenja sadržana u prvoj knjizi Corpus Hermeticum, nazvanog Poimander ili Pimander, govore nam o toj dvostrukoj prirodi čovjeka. On je podređen sudbini koliko i dok je smrtan, ali je egzaltiran i iznad nebesa, uvijek svjestan i besmrtan kao “čovjek od vječne supstance”. Ostvarenje ovog “čovjeka vječne supstance” u nama tema je narednih knjiga Corpus Hermeticum, i oduvijek je od glavnog interesovanja ezoteričnih filozofija. Ovo “bogoliko” i “besmrtno” biće koje postoji u nama, po učenjima mnogih duhovnih i religijskih filozofija, nekako uvijek ostaje tek kao ideja, ili samo mišljenje, ukoliko uopće i postoji svjesnost o njemu.

Da bi se učinilo stvarnim, određene stvari se moraju uraditi, koje nijesu dio svakodnevne rutine. Tradicionalno, taj proces realizacije bića se naziva “obozenje” i predstavlja ponovno spajanje prvobitnih elemenata duše. Proces je vrlo težak, ali treba imati u vidu da se on, također, manifestira pod plaštom onoga što prepoznajemo kao sudbinu. Iz toga treba razumjeti da je čak i sudbina kao takva samo sredstvo u tom procesu, ali čija je uloga vrlo bitna, budući da nam kroz životna iskustva otvara put ka mudrosti.

Opet, ova pitanja pripadaju metafizici, a ne astrologiji. Postoje discipline (poput određenih formi joge ili duhovnih praksi) koje mogu voditi tom cilju. Ipak, za postignuće o kojem ovdje govorimo, puka primjena njihovih praksi nije dovoljna, već pretpostavlja “prethodni put” odricanja i patnji. Iako su ta pitanja od suštinskog značaja, ona ipak nisu astrologija. Ono čime se astrologija primarno bavi jeste otjelotvorena postojanje. Sukladno tome daje nam nepotpunu sliku ljudskog bića, i mada može dati naznake i upute za dostizanje onog što se u Pikatriksu označava “usavršenom prirodom”, ne može vas do tog postignuća i dovesti.

Vjerovatno je to i razlog što je označena kao “manja misterija”. Manja, jer se ograničava na nižu razinu transcedentne realnosti. Zapravo, to je i njena pozicija među hermetičkim vještinama, budući da astrologija predstavlja filosofsku (metafizičku) disciplinu koja se bavi odnosom čovjeka i onog dijela kozmičke osi koji, uvjetno rečeno, pripada njemu i obuhvaća svijet četiri elementa i tanani svijet planeta, dok simbolički krug na vrhu (transcendencija) nije predmet astrološkog istraživanja niti astrološke primjene.

Dakle, jasno je da kvalitetna i precizna astrološka tumačenja, potvrdom u stvarnim događajima, predstavljaju validaciju koncepta sudbine kako je ovdje predstavljen. Eventualne pogreške koje se dešavaju nikada se ne mogu zamjeriti umjetnosti, već se moraju pripisati nedoraslosti umjetnika, kako je to govorio William Lili.

Ono što je, međutim, ključno za praktično razumijevanje koncepta sudbine s aspekta astrologije jeste da sudbina predstavlja nemogućnost izlaska iz određenog okvira, ali ostavlja mogućnost kretanja u tom okviru, što praktično znači da jedan planetarni faktor u životu može se manifestira na desetke različitih načina , ali ne može postati nešto drugo, drugi ontološki faktor, bolje integriran faktor i slično. Drugim riječima, vaš natalni retrogradni Merkur ili spaljeni Mars je ono što vas je “zapalo” i može imati mnoga značenja, te se može izraziti na različite načine, ali nikako ne može postati nešto drugo.

Dakako, priča o sudbini mogla bi ići do u nedogled i daljnja raspredanja na tu temu prevazilaze okvire ovog teksta čije je glavno nastojanje da predoči neke ključne filozofske i druge postulate na kojima se tumačenje sudbine kroz astrologiju zasniva. Unatoč tome, pravo razumijevanje leži u mističnom jeziku astrološkog simbolizma, koji pruža direktan uvid u sudbinu, što iskrenom i posvećenom tragaocu ne ostavlja mnogo prostora za spekulacije o ovom pitanju.