Tajna će ostati neotkrivena. Oak Island, otok Hrastova u Novoj Škotskoj oko šesdeset kilometara jugozapadno od Halifaksa, već više od dvjesto godina čuva veliku tajnu, tajnu koja ni do dan danas nije riješena. Blago hrastovog otoka ostaje tako jedna od najdubljih misterija našeg vremena koja se ne da riješiti ni najmodernijom današnjom tehnikom. Sve je počelo u proljeće 1795. godine tri vesela momka iz obližnjeg doseljeničkog grada Chestera pošla u lov na prepelice na Otoku hrastova, udaljeno samo sedam kilometara od obale. Bili su to Max Ginis, John Smith i Entord Vogan.

Iskrcali su se na otok i lutali po njemu, usredotočeni na lov zbog čega su i došli. U jednom momentu, jedan od njih trojice primijetio je na jednoj velikoj grani starog hrasta, postavljen starinski čekrk. Također su primijetili da se ispod čekrka u zemlji nalazi ulegnuće promjera preko deset stopa. Pri pokušaju da skine čekrk, kakav su do tada vidjeli samo na starinskim slikama, on se uslijed starosti jednostavno rasuo u prašinu. Svima trojici nametalo se samo jedno pitanje. Što to može biti? I jedini odgovor koji se svima nametao, bio je isti. Zakopano blago! Blago kapetana Kida, to im je prvo palo na pamet.
Nisu imali strpljenja, pa su odmah počeli kopati koristeći samo noževe i vesla svojih čamaca. Sve što su tada našli bila je jedna kamena ploča s čudnim znakovima. Odmah su se razočarali i krenuše natrag ka obali. To im je bila najveća greška. Na kamenoj ploči bilo je napisano rješenje kako se dolazi do blaga. Ali, oni to nisu mogli znati, momci su bili nepismeni. Da je ploča bila ispisana i njihovim jezikom, ne bi znali pročitati što je na ploči napisano.
Tumači koji su preveli čudne hijeroglife na ploči, protumačili su ih kao: ‘Dvije milijuna funti je zakopano na 40 stopa odavde’. Jedna jedina rečenica od sedam riječi vodila je na put s blagom. Iako su bili razočarani, momci su se puni nade vratili u svoje mjesto. Iduće nedjelje su se vratili naoružani lopatama, krampovima, vedrima, užadima, cekrci. Čvrsto su odlučili da idu do kraja. Bili su opsjednuti svojim bunarom.
Širom Nove Škotske počele su kružiti priče o ‘Money Pitu’, bunaru s blagom. Momci su neumorno kopali po cijeli dan. Izgledalo je kao da bunar uopće nema dna. Ali, na dubini od tri metra naišli su na drvenu platformu. Ispod nje opet je bio sloj zemlje, ali pomiješan sa smolom, drvenim ugljenom i kokosovim vlaknima. Opet onda drvena platforma i opet poslije toga sloj zemlje svaka tri metra. Trebalo je ponovno kopati i izvlačiti tone zemlje, ali su radovi nekako napredovali, a bunar je bivao sve dublji. A onda sasvim iznenada, iz bunara je pukaljala slana morska voda. Bilo je to na dubini od 30 metara i momci su jedva uspjeli spasiti pred vodom koja je kuljala iz dubine i smirila se tek kada je izravnala razina s morem. Sve ono što su do tada učinili bilo je uništeno. Jalovi pokušaji da se voda vedrima iscrpi bili su samo smiješno batrganje tvrdoglavih momaka koji su bili Esena da uspiju po svaku cijenu. Kada su se konačno uvjerili da od tog posla neće biti ništa, digli su ruke od svega i posvetili se drugim poslovima. Godine su prolazile i samo je netko s vremena na vrijeme pokušavao malo čeprka po bunaru, a priča o njemu nastavila je kružiti Novom Škotskom.

Prošlo je od ovih početaka 113 godina, a tada je vlasnicu ljetnikovca na otoku Kampobelo, u neposrednom susjedstvu Otoci hrastova, posjetio njezin sin, mladi njujorški pravnik, i budući predsjednik Amerike, Franklin Delano Roosevelt. Čuo je priču o tajanstvenom bunaru i odmah ga je uhvatila želja da ga pogleda.Tada je i njega misao o zakopanom blagu potpuno opsela i držala ga je sve dok nije potrošio i posljednji dolar svoje, za tu svrhu osnovane tvrtke ‘Old Gold Salvage and Wrecking Company ‘- Tvrtka za spašavanje starog zlata i brodskih olupina.
Poduzetni Roosevelt je pod hitno osnovao tvrtku kako bi došao do blaga iz tog tajanstvenog bunara. Donosi je dionička ulaganja od preko 250 tisuća dolara. Roosevelt je tražio svoju šansu iu nju uložio 250 tisuća dolara koji su se pred bunarom s blagom istopili kao vosak. Kad je ova velika suma novca nestala, on je shvatio da se nalazi tek na početku nepoznatog puta. Shvatio je da je to momenat kada treba odustati.
Franklin Delano Roosevelt, pošto je teškom mukom zaboravio na bunar, predao se svome poslu. Poslije je četiri puta biran za predsjednika SAD. Bio je jedan od tvoraca antihitlerovske koalicije i jedan od najzaložnijih za njenu pobjedu. Ali, što bi se dogodilo da Roosevelt nije odustao od Otoci hrastova …?
Poslije Roosevelta na Otok hrastova krenuli su čitavi čopori avanturist i istraživača.Potrošili su čitave svoje imetke i spali na prosjački štap.neki su čak i glave izgubili, ali bunar nije prestajao se opseda.Tako se 1960. godine, građevinski inženjer sa Floride, dan Blanke, udružio s kanadskim biznismenom Davidom Tobijasom da bi kupili dio hrastovog ostrva.Potrošili su 10 milijuna dolara za komad zemlje veličine četvrt hektara ne bi li iskopali blago i riješili misteriju hrastovog ostrva.Nisu uspjeli, potrošili su sav novac, a danas je njihov dio zemljišta zatvoren za posjetitelje i ograđen bodljikavom žicom.
Kako su dani prolazili, tako su na Otok hrastova stizali novi ljudi sa svih kompliciranijim tehnikama i oruđima.Ali, svi su se vraćali neobavljena posla. Jedan je čak preko mora dovukao moćne podvodne kabele, koji će strujom natapati snažne crpke i osloboditi ga nadiruće vode.Drugi su smišljali druge stvari, ali rezultat je uvijek bio isti.
Ljudi su dolazili i odlazili.Kopali su i prekopavali, bunar je Gita gomile novca, a svuda okolo ležao je razbacani zarđali alat i širila se velika kaljuga oko bunara.
Od silnog kopanja nije se više točno znalo gdje je njegov centar i što predstavlja njegove zidove.Graditelji ovog čuda su očito mnogo polagali na solidnost gradnje i sigurno ga nisu gradili da u njega može ući svatko tko tuda prolazi.Bunar je doživio biti teško oštećen itrebalo ga je vratiti u prvobitno stanje. Ali po nekima, ne treba ga ni otvarati.Pandorinu kutiju lako je otvoriti, ali se ona više nikada ne može zatvoriti.Smatraju da je nadležna vlada trebala bunar ztrpa, a zatim zabrani pristup svakome tko ima bilo kakav alat u džepu.Da se to dogodilo, ne bi neki bogataš došao na otok sa snažnim svrdlom koje je kao sondu spustio na dno bunara.Probio je ne samo slojeve bunara, nego i kovčege koji se tamo nalaze zakopani.Ali, rezultat rada ovog bugataša, bilo je saznanje da je u bunaru stvarno zakopano nešto vrlo dragocjeno.
U zavojima svrdla ostali su komad zlatnog lanca i komad obrađene kosti, koja je bila dio neke izrađivane.Deo lanca je posebna misterija za sebe: ni najbolji zlatari nisu mogli utvrditi vrijeme izrade i svrhu za koju je izrađen. U Bibliji, uz opis Solomonovog hrama, opisan je i veliki zlatni lanac koji je okruživao mjesto na kojem je bila postavljena ‘Svetinja nad svetinjama’.
Baš je ova sonda i omogućila da se shvati do kraja kako je bunar-trezor konstruisan.Prvo je u neposrednoj blizini obale iskopan bunar dubok 50 metara, a širok 360 centimetara.U dno je ugrađena debela željezna ploča i nad njom izgrađena cementna betonska dvorana visoka 10 metara. U tu dvoranu je pohranjen ‘kovčeg’, a zatim, do južne plaže, probijen je tunel koji dovodi vodu u dvoranu.Na visini od 15 metara postavljena je jaka drvena plarforma. Na visini od 17 metara iskopan je drugi kanal koji vodi do Smitovog zatona. Na visini od 20 metara postavljena je druga platforma i na njoj su smještena dva kovčega s nekim dragocenostima.Potom dolazi još devet platdormi između kojih je, na udaljenosti od po 3 metra, nabacana ilovača izmiješana sa smolom, drvenim ugljenom i kokosovim vlaknima. Kada je bunar zatrpan, na kraju dovodnih kanala je aktiviran ranije postavljeni eksploziv i voda je prodrla u prostorije. Sada ta voda stalno nadire do razine mora.Niko je ne može iscrpsti, ali nitko ne može ni kopati dalje. (Na slici lijevo su meksičke škarice iz 17. stoljeća, pronađene u bunaru.Interesantno je to što Meksikanci nisu došli ni blizu hrastovog otoka sve do sredine 18.veka!)
Kakva je ovo majstorija! Tko je bio u stanju smisliti ovakvu genijalnost. Ovdje nije u pitanju samo poznavanje graditeljstva, već i same psihologije ljudi.Graditelji su čvrsto vjerovali da će neki uporni tragač, kada poslije svih prepreka, ipak dođe do prve ostave sa dva sanduka krcata blagom, biti zadovoljan. Staviće tačku na daljnja istraživanja, oglasit da je bunar ispražnjen, a glavni sadržaj, ono zbog čega je ovo čudo i načinjeno, ostaće i dalje zakopano i nepristupačno za ljudske poglede.