Mnoga ruska priviđenja zbog nerazumnog uništavanja drevnih povijesnih zdanja, kao i zbog mnogo čega drugog, nisu spasili, Pa ipak, nešto ima.Oni koji su pročitali takoreći dokumentarnu novelu poznatog ruskog pisca Valentina Pikulja, ‘Jesipovski teatar’, svakako se sjećaju veleposjednika Petra Vasiljeviča Jesipova koji je kod grada Kazanja držao vlastelinsko kazalište.
U njemu se isticala tiha i prelijepa grunja Męska. Iznenada, ona je, navodno, pobjegla i kazalište se polako osipalo i gasilo. Nakon mnogo godina, u kući Jesipova u Jumatov slučajno se pojavila plemkinja Aleksandra Fjodorovna Kahovska, poznata po svojoj skoro muškoj odvažnosti. Svoje svađe sa mužem ona je okončavala obično dvobojem s revolverima. U jednom od tih sporova muž ju je ranio kamom u nogu. Aleksandra Fjodorovna odmah je napustila muža uzevši sa sobom i svoje dijete. Jednom prilikom dospjevši na imanje Jesipova, njegove sluge su je odgovarale od toga da prenoći u njegovom domu, upozorivši je da – otkad je gospodar otišao – nečiste se stvari tamo događaju, te da se pojavljuje nekakva prikaza. To nije uplašilo ženu koja je voljela izazove. Uzevši svoj revolver i neki francuski roman, ona je mirno provela noć čitajući u gostinjskoj sobi sve do ponoći. Kada je izašao mjesec, Kahovska je nehotice pogledala kroz prozor i skoro se užasnula. Na trijemu je stajala ženska figura u bijelom, a pri jakoj mjesečevoj svjetlosti kao da se iz nje Luciu neko nebesko bljeskanje. Pokretom glave ženska je prilika pozvala Kahovsku da pođe za njom.Usred vrta priviđenje se zaustavilo, kao da želi ukazati na cilj puta i – nestalo je. Ostavivši na tom mjestu ugašenu svijeću, Kahovska se vratila u kuću i čvrsto zaspala.

Sljedećeg jutra pozvala je starješinu mjesta i naredila mu da pozove seljake da dođu s lopatama, a također i svećenika. Uskoro se pred očima pristurnih pojavilo poluistruleo skelet sa čizmama od kozje kože, niskom perli i bujnom svijetlosmeđim kosom. Među prisutnima bila je i starica Męska koja je prepoznala svoju nestalu kćer. Zamolivši svećenika da sahrani grunja po pravoslavnom običaju, Kahovska je krenula u Kazan s namjerom da posjeti Jesipova.

Petar Vasiljevič se upravo tada, poslije pričešća, borio sa životom. Banuvši u spavaću sobu, Kahovska je zahtijevala od njega da prizna ubojstvo. ‘Tko ti je to rekao?’ – ridajući je upitao Jesipov. ‘Ona sama, grunja!’ – rekla mu je ona. Jesipov nije imao kud. Priznao je da je jako volio grunja, no, posumnjavši da ga je prevarila, ubio ju je i zakopao u vrtu svoje kuće. Istina je konačno izašla na vidjelo. Međutim, nešto čudno i neobjašnjivo zbilo se i sa samom Aleksandrom Fjodorovna koju je duh nesretne djevojke izabrao da razotkrije njenu tajnu. Uskoro je energičnu i hrabru ženu zadesila paraliza i ona se dugo i polako gasila, kao svijeća …