Među iskazima poginulih vojnika primljenih ‘s one strane’, bila je i ispovijest mladića kojeg su ubili Japanci. On je, nakon neuspjelih pokušaja da komunicira sa svojim živim drugovima, susreo jedan privlačan, sjajan entitet i nazvao ga Onaj koji sjaji: ‘Pao sam licem u močvarno blato džungle i dugo ostao bez svijesti u nekoj vrsti more. Moje tijelo se dobro držalo, ali je duh želio pobjeći. Bio sam svjestan, ali paraliziran. Užasno osjećanje! Onda je nešto prasnulo, ja sam se oslobodio i osjetio krajnje olakšanje. Kada sam se pridružio drugovima, odmah sam shvatio što se dogodilo i ustanovio da me oni više ne vide. Ali, mene su toliko obuzele promjene u meni samom, da nisam imao vremena misliti na drugo. Htio sam im reći da se ne boje smrti i onoga što slijedi, ali nisam mogao. Onda sam vidio kako mrtvi Japanci pomažu svojim drugovima. Živi Japanci mogli su ih katkad vidjeti i čuti informacije koje su davali. Osaćao sam da bih i ja to mogao činim, ali poslije mnogo bezuspješnih pokušaja, budući da moje savjete i upozorenja nisu mogli primjene mozgovi mojih drugova, udaljio sam se, pitajući se što da činim.
Nisam želio da ih napustim, ali prividno nije bilo drugog rješenja. Prošetao sam šumom. Otkrio sam stvari koje su mi bile sakrivene za vrijeme mog zemaljskog života. Ne mogu opisati ljepotu koja me je okruživala! Onda je u mojim ušima odjeknuo jedan glas. Malo pomalo počeo sam razaznajem jedan lijep, sjajan oblik koji mi je rekao: ‘Ovo je predio blaženstva. Zar ne želite i drugima pomoći da nađu ključ koji će ih dovesti do ovog mjesta radosti Onog koji sjaji? Vi ste našli svoj put. Ostalo morate sami otkriti. Drugi možda nemaju tu sreću i treba im pomoći.
Sa žaljenjem sam pošao natrag za njim na bojno polje. Najednom smo se našli na drugom mjestu. Bila je to sada jedna druga džungla puna ljudi koji su urlali od bolova. Odjednom mi je to postalo nepodnošljivo. Onaj koji sjaji mi reče: ‘Stani uz onog čovjeka, on dolazi k nama. Trenutak kasnije čovjeka je pogodio metak i on se srušio do naših nogu. Onaj koji sjaji se sagnu nad njega i dodirnu mu glavu i oči. Ranjenika jecaji odmah utihnuše i ja ugledah njegov duh kako napušta jadno i izmučeno tijelo. Vojnik, zvao se Barovs, nam se pridruži i reče mi: ‘Čini mi se da sam Vas vidio mrtvog prije nekoliko dana’. Odgovorih mu: ‘Imate pravo, a ja sam vas vidio ovog časa kako ste umrli. Onaj koji sjaji me prijekorno pogleda i shvatih da nije trebalo ovako izravno reći.