Bila jednom jedna osoba koja je jako voljela da se gleda u ogledalu svakog dana. I pitala je stalno svoje ogledalo: ‘Ogledalce moje žudnje na tom svijetu bijelom, reci tko je najbolji u kraljevstvu cijelom’? A ogledalo, jadno i izmučeno tom svakodnevnom torturom, odgovaralo je: ‘Najbolja si, je’l ti milo, ali sad je dosta bilo’!
Jednoga dana, na nesreću, ogledalo je palo i razbilo se. Naša osoba bila je tužna i neutješna. Činilo joj se da je ostala sama na svijetu. Svakoga dana osjećala se sve umorniji, nedostajao joj je netko tko bi je gurao naprijed. Zatim je došlo ljeto i stvari su krenule nabolje. Pošto je shvatila da joj ogledalo ne može više biti pokazatelj vlastitih vrijednosti, počela se mjeri u odnosu na ljude. Sklopila je mnoga nova prijateljstva, ljudi su je ubrzo zavoljeli i svi su željeli da se druže s njom. I tek tada je shvatila koliko je bilo pogrešno zatvarati se u sebe. I prečesto je tražila vlastitu sliku u tuđem liku i nije se puno udubljivala u promatranje ljudi.
Kada je poslije dugo vremena ponovno pronašla svoje razbijeno ogledalo, opet ju je obuzela stara želja za ogledanje. Ali, sada je kroz polomljene komadiće jedino mogla sagleda mnogobrojne odsjaje, a ne samo jedan jedini – svoj, kao ranije.