Čut ćete od mnogih da za njih prošlost “nema”. Sve što je bilo “bilo je” i nema više nikakvog utjecaja na događaje u sadašnjosti, na njihove planove, na njihove odluke. Je li to točno, samo znaju oni koji to tvrde ali i radikalan stav prema prošlosti je također vrlo indikativan i govori o odricanju od nečega što je zapravo bilo vrlo važno u datom momentu za one koji koji zagovaraju takav stav i da se u njihovom odnosu prema prošlosti krije često mnogo toga što oni žele zaborave. Kada zapitate zagovornike “odricanja” od prošlosti kao relevantnog faktora u vezi s bilo čim, zašto imaju takav stav uglavnom će odgovori da od toga “nemaju ništa”. I takav odgovor je indikativan. Ako malo bolje razmislite o postupcima osoba s takvim stavom upravo u prošlosti, moguće da ćete shvatiti da oni imaju mnogo toga neraščišćenog u svezi s nečim što je tada kada je to bila aktualna saitucija, bilo za njih traumatično ili se nisu snašli u određenoj situaciji ili nisu postupili kako je trebalo, možda se stide nekih svojih postupaka, odluka i pokušavaju vlastito osjećanje krivnje minimiziraju. Svakako to neće izbrisati iz njihove biografije te godine a još manje iz njihovog sjećanja to nešto što je bio povod da zauzmu radikalan stav i da u stvari sami sebe amnestiraju od bilo čega što bi im se moglo prigovoriti na račun upravo onoga što potiskuju. Najvjerojatnije da imaju veliko osjećanje krivnje ili se stide svojih postupaka i pokušavaju svoju biografiju “operu” potiskujući sjećanja na sve što im i danas stvara isto osjećanje koje je moguće stvaralo tada ili još bolnije po njih, kako vrijeme prolazi, njima je sve teže se toga sjećaju ili im je krivo što nisu postupili drugačije.

Upuštanje u raspravu oko toga kakav odnos treba imati prema prošlosti je besmislen jer svako primjereno svom karakteru ili senzibilitetu zauzima spontano određen stav. Druga skupina osoba, potpuno suprotnih, pothranjuje sjećanja, često se vraća u prošlost i ne umije da napravi rez između prošlosti i sadašnjosti, naprotiv, mnogi umjetno “produžuju” vijek trajanja nekih događaja, emocija ili situacija koje više nemaju isti energetski ili emotivni naboj niti su okolnosti takve da je to moguće. Ipak, oni će često za nešto što je njima bilo posebno značajno reći da im se čini kao da je to bilo jučer i isti vremenski period će za jedne biti daleka prošlost a za druge, “nedavno”. To može biti i čitava desetljeća i tako ćete naići na neke koji kažu, pa tu prije nekih desetak godina i one koji kažu “više se i ne sjećam pa to je bilo prije čitave dvije godine”. U tom odnosu prema vremenu, posebno prošlom vremenu, ne o budućem vremenu, npr. za tri, šest mjeseci ili godinu dana nego upravo odnos prema prošlom vremenu otkriva koliko je nešto što vam je tada bilo “lijepo”, “stresno”, “traumatično”, “predivno” i dalje poticaj da ga okarakterišete na isti način. Jeste li neki događaj zaista smjestili u prošlost, da li ste se oslobodili emocija koje su vam tada bile teške i opterećujuće ili lijepe znat ćete ako usporedite događaj iz vašeg života koji je prouzročio takve emocije s nekim društvenim događajem u to vrijeme; npr. smjena vlade ili npr. emitivanja nekog serijala na tv. ili nešto što je bilo od općeg značaja. Ako vam događaj iz vašeg života izgleda kao da je “bio jučer” a imate dojam da su ovi drugi događaji koji su se zbili u to vrijeme bili “davno” onda vi još uvijek vučete traumu događaja koji je bio “kao juče” ili ste iz nekih razloga vezani za aktere tih događaja. U odnosu prema vremenu krije se odgovor da li ste se oslobodili gorčine, tuge, osjećaja krivnje, bijesa, ili ne. Radosni događaji se pamte i to je normalna reakcija kao i da se sjećanja na njih pothranjuju ali negativne emocije su te kojih se treba osloboditi a da li ste u tome uspjeli znat ćete samo ako se zapitate da li vam to izgleda kao da je bilo jučer ili davno .

Ako bračni ili ljubavni par ima različit odnos prema prošlosti i prema nekim zajedničkim događajima, bilo lijepim ili neugodnim onda njima ti događaji nisu imali istu emotivnu težinu. Oni nisu harmoničan par, naprotiv, dvije jedinke koje se nisu našle na istim valnim duljinama i teško da će moći jedno drugo razumjeti. Upravo takvi parovi se najčešće svađaju oko nečeg što je za jednog bilo “ko zna kad; što to spominješ? “A za drugog” nešto što nije nikada do kraja raščišćeno “. Oni koji lako sve bacaju u prolost kao u recycle bin su u stvari “krivci” koji su sebe odavano amnestirali od bilo kakve krivnje, ljuti što druga strana tome još uvijek pridaje važnost. Rješenje je da se oni koji se odriču prošlosti bilo promjene ili izvinu ili da oni koji dugo pamte pokušaju preko toga prijeđu ali da budu na oprezu da sličnu situaciju koja lako može ponoviti ne dozvole da druga strana lako “baci” u recycle bin dok se ne raščisti i ne nazove pravim imenom.