Jedna od najpoznatijih metoda za određivanje starosti Zemlje je bez sumnje, radioaktivno raspadanje urana 238 i torija 232. Već je rečeno da je vrijeme poluraspada urana dovelo do općeprihvaćene tvrdnje da je Zemlja stara 4.5 milijarde godina. Međutim, ako se stvari pažljivo razmotriti, čak i ta tehnika govori o Zemlji kao o mladoj planeti.
Naime, prilikom raspadanja urana 238 i torija 232 do olova oslobađa se po osam alfa čestica, od kojih svaka ima po dva protona i neutrona – dakle, atomsko jezgra helija. Stručnjaci nam daju podatak da litosfera, omotač Zemljine kore sadrži preko 2 x 1014 urana i 5 x 1014 torija
Znanstvenik Henry Fol daje podatak u knjizi ‘Nuklearna geologija’ da litosfera oslobađa u atmosferu godišnje oko 300.000 tona helija. U ovom trenutku atmosfera sdrži 3.5 milijarde tona helija. ako pretpostavimo da je helij nastao radioaktivnim raspadom, onda dobivamo starost Zemlje od 10.000 godina. Ako Zemlja stara 4.5 milijarde godina, gdje je još 01:35 trilijuna tona helija?
Postoje samo dvije mogućnosti. Helij je ili postojao u toj količini i izgubio se negdje u svemiru, ili ga nikada nije ni bilo toliko. Nova Larusova enciklopedija Zemlje kaže: ‘Ako neko tijelo hoće da se oslobodi Zemljine teže ono mora kretati brzinom od preko 40.000 kilometara na sat. Međutim, atomi plina u gornjim slojevima atmosfere kreću se brzinom od samo 3.000 kilometara na sat. Tako država i njen zračni omotač ostaju sačuvani ‘.
Metoda određivanja starosti pomoću ugljika 14 temelji se na sljedećim činjenicama:
Atomi dušika – N14 nalaze se u atmosferi. Zemlju iz svemira bombardiraju kozmičke zrake, i to protoni. Oni pogađaju u gornjim dijelovima atmosfere atome dušika, kisika i argona i iz njih izbacuju neutrone.
Te slobodne neutrone hvataju druga atomska jezgra, i to su gotovo uvijek jezgre dušika. U tom postupku atom dušika, umjesto protona (pozitivnih čestica) dobiva neutron (neutralnu česticu), i tako ostaje iste atomske težine (zbroj protona i neutrona), ali se atomski broj (broj protona) smanjuje za jedan. Tako od dušika postaje atom ugljika – C14. Standardni atom ugljika ima atomsku težinu 12 i sastoji se od 6 protona i 6 neutrona, a izotop C14 ima atomsku težinu 14, sa 6 protona i 8 neutrona i teži je od standardnog ugljika za 16.7 posto.
Obje vrste s kisikom formiraju ugljičnog – dioksid, koji je potreban i biljkama i životinjama. Smrću organizama, u organskim ostacima ostaje očuvan standardni ugljičnog – dioksid, dok se C14 raspada i ponovno prelazi u dušik – N14, pri čemu se jedan neutron pretvara u proton, uz odavanje jednog elektrona.
U današnjoj smjesi zraka odnos C14 prema C12 je 1.5 atoma C14 na bilijun atoma C12. Vrijeme poluraspada C14 je 5730 godina. Nakon deset vremena poluraspada u organizmu ostaje samo 12:01 posto prvobitne količine C14, prisutne u trenutku smrti. Poslije sedam poluraspada (40.000 godina) postotak je 0.78, što je već premalo za precizno mjerenje. U stvari, C14 se može pouzdano dokazati samo do tri vremena poluraspada, i to pod uvjetom da je:

■ sadržaj CO2 od nastanka atmosfere uvijek bio isti,
■ odnos standardnog ugljika C12 prema nestabilnom izotopu C14 uvijek bio kakav je danas
■ da je sadržaj dušika u atmosferi uvijek bio konstantan
■ i da se poslije smrti ugljik više ne može apsorbirati.

Nijedna od ovih tvrdnji se ne može dokazati, štoviše mnoge indicije govore protiv njih.