Posvećeno astronomiji i astronomima

u ime astrologije i astrologa

Sunce je zašlo. Sumrak zamjenjuje dan. Žive boje polako zamjenjuju modre. Umor se spušta na ravnicu. Priroda se sprema na počinak …. Samo čovjek, ne. Čovjek od kada postoji uvijek je svoj pogled usmjeravao ka nebeskom svodu. Tu veličanstvenu kupolu Božjega hrama.

Čovjek je svjedok očima i vidom najljepšim pojavama koje je priroda stvorila. Svjedok koji se na krilima uma i fantazije podiže tamo gore u ne izmerljiv svemir.

Mislim da nema u prirodi takve pojave koja pravi toliko uživanje, i koja u čovjeku budi toliki zanos i srca i duše, nego promatranje večernjeg i noćnog neba.

Nisu li tome potvrda i svi hramovi Božji, koji na svodovima svojim oponašaju svod nebeski?

Svod se nebeski zajedno s milijunima na njemu prividno prikovanih zvijezda vrti, i to od istoka prema zapadu. A u sredini te šuplje kugle nepomično stojimo mi na Zemlji (tako nam se bar neposredno pokazuje ova pojava).

Bez trzaja, bez šuštanja i buke, dostojanstveno i tajanstveno neprekidno se okreće ta veličanstvena kupola iznad nas budeći u nama sva zanosna čula. A kako se snaći u tom bezbroju zvijezda posutim po nebeskom svodu.

Zvijezde nam pred očima promiču. Jedne se sakrivaju a druge se javljaju na drugoj strani. Od pamtivijeka su ljudi, promatrajući nebo, one sjajnije i bliže zvijezde spajali u grupe, da ih s jedne strane neukima bolje opišu, a sa druge da ih lakše i brže nađu na nebu.

Takvim skupinama davali su ljudske ili životinjske likove, iz nama manje ili više nepoznatih razloga. Možda iz vjerskih razloga, a možda iz razloga da i nebo pospu životom. Bilo kako bilo, tako nastadoše još u pradavnim vremenima zviježđa (konstelacije), a njihova imena i oblike opisali su nam stari grčki pisci poput Arata, koji je u jednoj velikoj pjesmi prikazao tadašnju znanost o zvijezdama, kako ju je predavao Platonov učenik Eudoxus.

Ovu pjesmu je poznavao i Sveti Pavao, a preveli su je i Rimljani, pa među njima i Ciceron u dijelu “De natura deorum”. Znajući da cijeli nebeski svod tijekom svake noći mijenja svoj položaj prema Zemlji, obično se odabere određeno vrijeme za pogled ka zvijezdama iz razloga što tada, recimo bolje poznavanje neba, pomaže da se točno odredi i određeni dan u godini. Dakle.

Uzmimo 1 siječnja, pod uvjetom da je nebo vedro u 21 sat i da Mjesec ne ometa promatranje.

Poželjno je biti i na nekom otvorenom prostoru s kojeg se vide sve četiri strane svijeta, kako bi se mogla vidjeti cijela polukugla nebeskog svoda. Okrenemo se licem otprilike prema sjeveru i potražimo prvo zviježđa koja smo manje više svi vidjeli i koja znamo, i koja nikad ne zalaze pod horizont.

Pravci koji spajaju pojedine zvijezde pomoćiće dalje u pronalaženju ostalih. Vjerujem da nema pojedinac koji na nebu ne potraži prvo jedno od najvećih i najljepših zviježđa na sjevernoj polu-lopti, sazviježđe Velikog Medvjeda (Velika Kola), a okrenuti prema sjeveru lako i od prve ga primjećujemo.

To je skupina od sedam sjajnih zvijezda od kojih četiri, a to su Dubhe, Merak, Phegda i Megrez, čine četverokut ili gotovo prije, trapez, a malo, spuštajući se dolje prema horizontu, slijede ALIOTH, Mizar i Benetnaš. Ovih sedam zvijezda su samo najsjajnije i glavne zvijezde tog zviježđa, ali ima ih popriličan broj još, pa bi bilo preopširno baviti se i unutrašnjošću ovog i ostalih, zviježđa. Bitno je znati one glavne zvijezde.

Možda samo da spomenem da uz Mizar (srednja zvijezda od tri), ako ste baš oštrog oka, možete primijetiti još i Alkor (jahač) ili Saidak, kako je zovu Arapi. Ako se promatra kroz teleskop vidimo da nas odande pozdravlja dvostruko Sunce, dok na sjevernom horizontu kao da zalazi Vega. Ako pogledamo malo lijevo, au smjeru gornje dvije zvijezde četverokuta (Merak i Dubhe), i izmjerimo otprilike pet duljina između te dvije zvijezde u lijevo, vidjet ćemo polarnu zvijezdu, koja nas uvodi u drugo sazviježđe koje, također, svi poznaju i koje je po svemu nalik na ovo prvo, samo što je manje, i iz tog razloga se i zove Mali Medvjed (Mala Kola).

Opet vidimo skupinu od sedam zvijezda, a polarna je posljednja na repu (rudi) i ona se jedina ističe, ali se iz ovog zviježđa u astrologiji najčešće koristi i Kohab. Zraku svjetla polarne zvijezde potrebno je 43 godine da stigne do nas i ako bi ona sada nestala mi bi je vidjeli još 43 godine na njenom mjestu.

Na svodu, koji se zove Mliječni put, je dosta prepoznatljivo i sazviježđe Kasiopeja, koje je postavljeno točno nad glavom promatrača i asocira na slovo W. Može se pronaći i ako se povuče linija od prve zvijezde u repu Velikog Medvjeda ka polarnoj zvijezdi i za još tu jednu dužinu stiže se do Kasiopeje.

Za astrologa važna zvijezda u ovom zviježđu je svakako Mira Ceti, i mada je najveći dio godine dosta slaba i slabo vidljiva, kada se vidi snažno treperi vrlo čudno mijenja sjaj. U savezu sa ovim zviježđem su i Cefej, Perzej, Andromeda, Kočijaš i Pegaz. Također, gotovo nad glavom, u zenitu se nalazi sazviježđe Perzej i lakše se promatra ako okrenemo lice prema jugu.

Tri zvijezde Perzeja prave kružni luk, au sredini stoji jedna od najčudnijih zvijezda na nebu, a to je Algol. Nekih 60 sati se vidi kao izuzetno sjajna zvijezda, da bi naglo, u roku od 3,5 sati, taj sjaj opao, i da bi se opet nakon toga vratio i tako ostao novih 60 sati.

Algol se naročito dobro vidi zimi iu proljeće po cijelu noć visoko na nebu. Od polarne zvijezde pa prema jugu, tik iznad glave, je i jedna sjajna bijela zvijezda Capelle (koza), i nalazi se u zviježđu Kočijaša. Capella je najsjajnija zvijezda ovog zviježđa koje ima oblik peterokuta. Capella i Vega su odprilike jednako daleko od polarne zvijezde ali u suprotnom smjeru. Dakle.

Od polarne zvijezde, desno je Veliki Medvjed, a na suprotnoj strani, lijevoj je Kasiopeja. Nad polarnom zvijezdom, gotovo u zenitu (nad glavom) Capella, ispod nje gotovo u horizontu na sjever je Vega.

Odmah iza Kočijaša dolazimo u nebeski predio bogat sjajnim zvijezdama. U predio Mliječnog puta, gdje se nalazi jedno od najzanimljivijih zviježđa, Bika, sa svojim čuvenim Plejadama (Vlašići). U nebeski predio s vatrom Aldebarana, pa preko Blizanaca u dio Mliječnog puta s veličanstvenim Orionom, kome se pod nogama sija Sirius.

I najneveštijem oku ne može promaći gusta hrpa zvjezdica. Obično oko ih vidi kao okruglu zrnatu maglovitu masu od oko 6-7 zvijezda, nešto oštrije i do 9 – 11. Već i omanje uveličavajuće staklo ili mali teleskop pokazuje i do 230 zvjezdica.

To su Plejade iu njima sazviježđe Bikovo. Rumenim sjajem sija Aldebaran, a okružen je zvijezdama koje formiraju slovo V ili još bolje za oko, gotovo pravokutni trokut. Grupa Plejada sa Aldebaran su glavne zvijezde u ovom zviježđu.

A kakav je to Bik? Što su Plejade i Hijade?

Bik je Zeus sam, smješten na nebo. Recimo da je mnogima poznata priča, kako je pretvorivši se u bika Zeus, u momentu dok je brala cvijeće, odveo lijepu kćer feničanskog kralja Agenora a sestru Kadmovu, Europu, preko mora na Kretu.

Odatle je i ona poznata mitološka slika koja prikazuje proljeće gdje Europa kiti vijencem od cvijeća rogove biku, a drugarice joj beru cvijeće ili pletu veliki vijenac. Plejade su kćeri Atlasa i Plejonine i bilo ih je sedam a poslije smrti su ih smjestili na nebo nazvavši ih po majci Plejadama.

Njih šest su Grci vidjeli jasno u skupini, ali sedmu nisu. To su tumačili tako, da je jedna od njih, Meropa, uzela za muža smrtnika, čovjeka, Sizifa, pa od stida neće da se prikazuje uz svoje sestre: Maju, Elektru, Tajgeta, Alkijonu, Celen i Sterop, koje su se združile s bogovima.

Poslije su je pronašli na nebu, sasvim blizu pored zvijezde Mizar, i ako se ne varam, to je zvijezda koja se zove Alkor. Negdje se po starim spisima govori da je Atlas imao i više kćeri, koje se po svom bratu Hijade zovu Hijade, a po drugima opet zato što se bogovima sažalilo, kako su se do smrti rasplakale za svojim bratom koga je lav u lovu rasporio.

Plejade, kada se u svibnju pojave nad istočnim horizontom, prije sunca, bile su znak moreplovcima da je došlo doba godine povoljno za plovidbu i brodarenje, a Hijade su označavale da u to doba zna biti vrlo kišovito.

Kada pogled krene još prema jugu po tragu Mliječnog puta, naiđe se vjerojatno najljepše sazviježđe neba, a to je Orion. I Orion je iz grčke mitologije došao na nebo. Po Homeru je Orion bio lijep mladić, u koga se zagledala Aurora. Bogovi su mu zavidjeli i Dijana ga svojim strijelama ubiti na otoku Ortigiji. Mrtvoga heroja su zajedno sa njegovim psom smjestili na nebo.

Nešto malo niže od Aldebarana vidi se dosta nisko na južnom nebu sazviježđe koje je sastavljeno od sedam vrlo sjajnih zvijezda koje se odmah prepoznaju. Odnosno tri su vrlo jakog sjaja, jedna nešto manjeg i one prave neki oblik četverokuta, mada svi uglavnom zapaze tri naglašene koje imaju oblik osnove trapeza.

Te tri zvijezde su Betelgez (lijevo) i Bellatrix (desno) koje čine gornju te i Rigel i još jedna, bez posebnog imena, koje čine donju stranicu trapeza. Dakle, pravac što spaja Plejade i Aldebaran, produženo Aldebarana, prolazi baš tik pokraj Bellatrixa u Orionu.

Boja Betelgeza je crvena, a Rige bijela, i smatra se najljepšom zvijezdom na nebu, a udaljen je toliko da njegova svjetlost putuje 1000 godina do našeg oka. Iz ovoga se može zaključiti da je Rigel jedno briljantno Sunce Orionovu koje je tisuću puta veće i sjajnije od našeg Sunca.

Nezamisliva je vjerujem ljudskom umu slika o toj veličini koja sa tolike daljine, koja, također, nije bliska ljudskom umu i nama zemaljskim Liliputancima, šalje svjetlo toliko snažno i sjajno.

Neke su daljine najbližih zvijezda tolike da, recimo, ako bi išli automobilom brzinom od 60 kilometara sat trebalo bi nam 10 milijuna godina da stignemo recimo baš do spomenutog Rige.

Ako se okrenemo sada ka zapadnom nebu (u položaju smo licem prema jugu, pa je to ka desnoj ruci) primijetit se veliki kontrast i praznina. Prostor s vrlo malo zvijezda. Nebo je tamo nekako pusto, ali na samom zapadnom horizontu nalazi se sazviježđe Pegaz. Nisko na zapadnom horizontu razaznaje se veliki kvadrat što ga prave zvijezde Pegaza.

Tri pripadaju Pegazu, a četvrta već susjednom zviježđu Andromedi, koje se nalazi nad horizontom. Prema zapadnom horizontu vidi se sazviježđe Andromeda s tri glavne zvijezde, a najviša je Alamak, koja je prepoznatljiva po tome što treperi crveno i zeleno. Nešto malo na jug od pravca Andromede, vidjet će se mali uzak trokut od tri zvijezde. To je sazviježđe Ovan.

Cijelo sazviježđe Ovan, sastavljeno od slabih zvijezda, ali može se izdvojiti Hamal (više pripada zviježđu Bika) smještena na Ovnovom čelu (poznata kao Ovnov prateći rog i potječe od riječi al-Hamal odnosno Ovca).

Simboličan naziv joj je “Smrtna rana”. Sazviježđe Ovna je uspomena na poznatu priču o ratu Argonauta na Kolehidu, kome je krzno ovna (zlatno runo) bilo povod. E sad. Okrenemo se licem opet ka sjeveru i potražimo opet one najpoznatije zvijezde Velikog Medvjeda (primijetit ćete vjerojatno da su zvijezde već donekle promijenile položaj naspram horizonta i da se Veliki Medvjed podigao nešto više nad horizont)

Jedino polarna zvijezda nije promijenila svoj položaj, jer je ona u osi oko koje se vrti nebeski svod. Na drugoj strani polarne zvijezde, skoro na istoj udaljenosti od nje kao i Veliki Medved, na desnoj strani ističe Kasiopeja u obliku slova W, koja se malo spustila ka zapadnom horizontu. Dakle, svod se vrti sa istoka na zapad (takav je doživljaj sa Zemlje) oko osi, koja ide od polarne zvijezde prema vašem oku.

Ostaje da upoznamo još istočni dio svoda, kako se vidi u ovo doba godine (uzet je 1. januar oko 21 sat).

Okrenimo se sada licem na desnu ruku ka sjeverno-istočnom nebu i zaustavimo se opet kod Velikog Medvjeda kao nebeskog vodiča. Pravac u Velikom Medvedu produžen na lijevu ruku (preko) doveo nas je do polarne zvijezde, a pravac preko desne ruke, i preskočimo li još neke zvijezde koje pripadaju još uvijek zviježđu Velikog Medvjeda i sitnijih zvijezda iz zviježđa Malog Lava u blizini istočnog horizonta, nailazimo na sazviježđe Velikog Lava.

Spomenuti pravac prolazi baš između oba dijela, u kojem se razdvaja sazviježđe Velikog Lava. Najviše na istoku stoji sjajna zvijezda prvog reda, Regulus, izvijajući se baš iz magla na istočnom horizontu. Nad njim je zvijezda drugog reda i ove dvije čine s druge dvije zvijezde na suprotnoj strani spomenutog pravca (Denebola jedna od poznatijih) četverokut nalik na trapez.

Iznad Regulusa lako se vidi pet zvijezda koje sa Regulusom obrazuju jasno izražen oblik srpa, kome je drška sada postavljena koso prema istočnom horizontu, a otvor prema zenitu. Ovaj srp je prednje tijelo Lava. Pravac što spaja Regulus sa Denebolom prolazi pokraj zvijezde koja koja sa Denebolom i sa još jednom zvijezdom pravi pravokutni trokut u repu Lava.

I Lav je iz grčke mitologije završio na nebu. Negdje daleko od nemeju u Argolidi na Peloponezu živio je u pećini strašni lav koji je harao i gospodario po okolici, dok Heraklo nije to pustošenje dokrajčio ubivši ga (jedno od njegovih 12 djela). Boginja Junona, velika Heraklova protivnica, smjestila je tog lava na nebo među zvijezde.

U zviježđu Lava možda još treba istaći i zvijezdu Geba (arapski gebahtun – čelo lava) zbog svoje ljepote. Naime, radi se o dvostrukoj zvijezdi (više na sjevernom nebu) odnosno o dva sunca od kojih je jedno žuto kao zlato, a drugo nekad zelenkasto a nekad modro, a koja prave izuzetnu sliku posebno promatrano kroz teleskop.

A sad ako okom pođemo od Velikog Lava, preko peterokuta Kočijaša, pogledom će te premeriti prostor bez nekih značajnih zvijezda, ali prepun zvijezda. Usred tog prostora vide se naglašeno dvije sjajne zvijezde, Kastor i Pollux. To su glavne zvijezde sazviježđa Blizanaca. Bez obzira što ovo sazviježđe prosto oduzima dah i rijetko pogled na njega ne fascinira bezbrojnošću zvijezda, nije lako u tom bezbroju sitnijih i krupnijih zvijezda od prve raspoznati ove dvije glavne, ali …

Vratimo se opet na našeg nebeskog vodiča Velikog Medvjeda. Povucite dijagonalu u četverokutu, prema jugu i to je pravac na kojem se nalaze Kastor i Pollux. Kastor je više na sjever, a Pollux je južniji i svjetliji od Kastora.

Kastora i Polluxa, dva sina Jupiterova, jedan poznat kao krotitelj konja, a drugi kao hrvač, prenesoše stari Grci, također, na nebo, da ovjekovječe njihovu veliku bratsku ljubav. Po legendi je Pollux, kao sin boginje, bio besmrtan, dok Kastor, kao sin smrtnice, to nije bio. Prvi je odlučio s bratom podijeli besmrtnost, što je Jupiter konačno i dozvolio.

Kada okom od Blizanaca krenemo dolje prema jugoistočnom horizontu naićiće na mala zviježđa – Mali Pas i Rak sa svojom zvijezdom prvog reda Procyon (u Malom Psu). Procyion i Pollux iz Blizanaca, s još jednom zvijezdom, formiraju jednakostranični trokut.

Po legendi je Mali Pas u pratnji lovca Oriona došao na nebo. U zviježđu Raka nema nijedna zvijezda koja bi se odlikovala prepoznatljivim sjajem kojim bi privukla pogled, i zato je ovo sazviježđe dosta teško naći. Ipak, u njemu je jedna od najljepših skupina zvijezda po kome je dobilo ime poznati Rakov obratnik.

Ali kako ga naći. Procyon u Malom Psu, Pollux u Blizancima i Regulus u Velikom Lavu tri su najsjajnije zvijezde u tom kraju neba i prave jednakostranican trokut, kome je pravac procyon – Pollux donja linija, a Regulus vrh.

Unutar tog trokuta je sazviježđe Rak sa svojom vrlo slabo vidljivom grupom zvijezda Praesepe (Jasle) i kraj njih skupina zvijezda Åsele (magarcic). Tu su i Asellus borealis i Asellus australlis (sjeverni i južni magarac).

Ovo sazviježđe je kao podsjetnik na Isusove jasle i na njegova dva čuvara. Uporniji ili vještiji promatrači mogu naći Jaslice i oba magarca u Raku otprilike ovako. Nešto savijena crta, koja polazi od Kapelle u Kočijašu, pa ide preko Kastora u Blizancima, savija se malo prema Regulusu i Malom Psu, prolazi baš kroz Jaslice i oba magarca u Raku.

Kastor je otprilike u sredini između jaslica i Kapelle u Kočijašu. A zašto Rak? Ne zna se kao ni za ostala imena baš točno kako su dobila ime, ali stari Egipćani su u ovom zviježđu vidjeli kukca, da bi tek kasnije aleksandrijska škola našla u njemu lik Raka, gdje su oba magarca oči. Kako god, od onda ovo sazviježđe nosi to ime.

Da bi ovo poglavlje, odnosno opis noćnog neba na dan 1. siječnja oko devet sati navečer, svake godine, bio ljepši, moramo se okrenuti ka, rekao bih možda i najljepšem dijelu neba u ovo doba godine, ka poznatom nam Orionu, koji obiluje sjajnim zvijezdama i posebnim razmještajem, tako da nam pogled uvijek tamo najprije odluta i oko najčešće tamo ostaje.

Pogledajte lijevu ruku od Oriona, ali niže dolje prema horizontu sija, vjeruje se, najljepša od svih stajačica koja ukrašava nebeski svod. Njezin sjaj nadilazi sjaj svih ostalih stajačica. Baca ova zvijezda, nekih 14 puta veća od našeg Sunca, vatru u najljepšim bojama. Čas zelenu kao smaragd, čas crvenu kao rubin, čas žutu kao topaz, pa onda opet modru kao safir. To je Sirius.

A Sirius nas vodi u sazviježđe Veliki Pas, koje je očito najlakše pronaći. Ako objedinimo pogled vidjećemo da zvijezde Kapella u Kočijašu, Aldebaran u Biku, Rigel u Orionu, Sirius u Velikom psu, Procyon u Malom Psu i Pollux u Blizancima na nebeskom svodu prave dosta pravilan, mada malo izdužen, šesterokut kome su vrhovi obilježeni samim sjajnim zvijezdama prvog reda. Gornji vrh mu je Kapella a donji Sirius.

U ovaj svjetleći šesterokut sa suprotnih strana ulaze dva zviježđa Blizanci i Orion skoro do njegove sredine, razdijeljena sa na ovom mjestu veoma sjajnim Mliječnim Putem, koji prolazi kroz cijeli šesterokut odozgo prema dolje.

Na kraju smo našeg izleta na nebo u vremenu prvog dana nove godine. Možda će netko primijetiti da nigdje među zvijezdama nema našeg Sunca. Mjesto mu je u ovo doba godine negdje na drugoj polovici nebeskog svoda iu 21 sat ispod horizonta. Kad bi dočekali jutro, dočekali bi ga, ili ono nas, iz zviježđa Jarca.

Poznato je da ne vidimo preko cijele godine iste zvijezde nad nama, pa je lako zaključiti iz toga, da naše Sunce ne ostaje u istom zviježđu nego se seli iz jednog u drugo, obišavši u godini dana cijelo nebo.

Isto se tako nadam da ovakav moj pristup koji pomiče Sunce ne shvaćate neozbiljno i da vam je jasno da je ovo samo pogled sa Zemlje koji stvara taj privid. Dođe vrijeme u godini kada se Sunce nalazi u zviježđima koja vidimo u noći prvog siječnja.

Početkom proljeća, recimo, u produžetku stranice Pegaza, pa odavde kroz sazviježđe Riba pored repa u Ovnu, baš između Plejada i Hijade, a potom u sazviježđe Blizanaca gdje stigne oko 21 lipnja.

Prosiječe cijelo sazviježđe Blizanaca i ulazi u sazviježđe Raka, prolazi pored jaslica (Praesepe) u Raku i odavde udari u sazviježđe Velikog Lava, i prolazi tik kraj Regulusa oko 21. kolovoza. Mjesec dana kasnije Sunce je već uveliko odmaklo od Regulusa dalje ka istočnom horizontu.

Tu stazu odnosno put koji Sunce prijeđe od 21. ožujka do 21. rujna mi vidimo u novoj godini na noćnom nebu. Sunce je dakle u cijelom tom polugodištu na sjevernoj polulopti nebeskoj, jer mu staza nigdje nije 90 stupnjeva daleko od polarne zvijezde.

Ova staza je poznatija pod nazivom ekliptika. Osim samog 1. siječnja, ovo isto noćno nebo može se vidjeti i – 15. studenog u ponoć, 1. prosinca u 23 sata, 15. prosinca u 22 sata, 15. siječnja oko 20 sati i 1. veljače u 19 sati.

Noćno nebo 1. travnja svake godine u 21 sat:

Tri mjeseca kasnije. Na istom otvorenom mjestu u isto vrijeme obilazimo pogledom naše sada već stare poznanike. Tražimo ih tamo gdje smo ih ostavili, ali … Nisu tamo gdje smo ih vidjeli za novu godinu.

Sleduje opet ista orijentacija. Licem okrenuti sjeveru tražimo prvo polarnu zvijezdu. I gle. Ona je na svom starom mjestu. Pravac od nje u naše oko isti je kao i prije tri mjeseca, ali sve ostalo nije.

Što se dogodilo s nebeskim svodom, pa nam je pobrkao red i položaj zvijezda. Velika Kola (Veliki Medvjed) nisu više duboko kod horizonta. Njegove zvijezde stoje visoko. One poznate tri zvijezde u rudi ne stoje uspravno ka horizontu već ka istoku.

I Kasiopeja na drugoj strani polarne zvijezde se poremetila. Vidjeli smo je visoko nad glavom, a sada duboko na sjeveroistočnom nebu. Očito je, dakle, da se nebeski svod za tri mjeseca oko iste nebeske osi polako okretao od istoka prema zapadu i da sada nećemo vidjeti sva zviježđa na nebu koja smo vidjeli prvog siječnja.

Sva zviježđa koja su tada bila blizu zapadnog horizonta sada su potonula pod njega i jedva malo se sjeverozapadnom horizontu može vidjeti sjajna Vega. Andromeda se skoro cijela spustila pod horizont. Plejade i Hijade spustile su se dosta nisko ka zapadnom horizontu zajedno s Orionom.

Prema jugozapadu sija Sirius u punom sjaju. Bliže zenitu je Procyon, a ne daleko od njega Kastor i Pollux u Blizancima. Na južnom nebu visoko nad horizontom poznati srp, gdje uveliko sija Regulus. Okrenuti licem prema sjeveru na lijevu ruku se spuštaju ka horizontu zvijezde Kasiopeje i Perzeja.

Constellation Velikih Kola je sada gotovo u svom najvišem položaju. Zvijezde u rudi su sada okrenute na desnu ruku gotovo sasvim na istok. Opet će nam to sazviježđe Velikih Kola biti ispomoć pronaći neka zviježđa koja se nisu vidjela.

Tri zvijezde u rudi Velikih Kola kada se spoje daju krivu liniju. Produži li se ta linija dalje prema istoku, na desnu ruku, u istom luku, udarit će ova linija u sjajnu zvijezdu koja sija rumenim žarom nad istočnim horizontom. To je Arcturus, as njim ulazimo u sazviježđe Bootes koje ima oblik peterokuta. Pored Arcturus se vide s jedne i druge strane dva trouglića od zvijezda.

Po legendi je Bootes nitko drugi do Ikar, sin Dedala. Ispod peterokuta Bootes se nalazi vijenac zvjezdica, ne tako sjajnih, koji čine sazviježđe Sjeverna Kruna (Corona borealis). Oblik mu je vrlo karakterističan. Zvezda Gemma (dragulj ili Coronae) i još pet zvijezda čine gotovo potpun krug, lijep mali vijenac, u kome Gemma stvarno izgleda da sija kao dragulj.

U dijelu neba između Bootes, Lava i Velikih kola nalazi se zviježđa Lovački Psi i Kosa Berenkina. U zviježđu Lovačkih Pasa je hrpa vrlo gusto poredanih zvjezdica, jedan od najljepših prizora, kao i nešto sjajnija zvijezda Cor Ćoro. U ovom zviježđu je i jedna od najzanimljivijih maglina. Kroz teleskop se vidi okruglo svjetlo jezgra iz koga izlaze na sve strane spiralno nekakakv magleni obruči.

Malo dolje i ravno na jugoistok je malo sazviježđe od koga se vidi sedam zvijezda, a to je Kosa Berenikina. I ova dva zviježđa su grčkog porijekla. Lovački Psi su iz mitologije poznati Asterion i Šara, au ovratniku Šare stoji zvijezda Cor Ćoro (Srce Karla Velikog, ime koje je dobila u srednjem vijeku).

Berenike, odnosno donositeljica pobjede (na grčkom) bila je žena egipatskog kralja Ptolomeja Euergetesa, koji je živio u trećem stoljeću prije Krista. Kada je pošao u rat u Siriju, Berenike se zavjetovala da će svoju kosu žrtvovati bogovima, ako joj se muž vrati živ i zdrav. Tako je i bilo.

Ptolomej se vratio kao pobjednik, a Berenike je odsjekla kosu da je žrtvuje u hramu Afrodite, boginje ljepote i ljubavi. Kosa se nedugo zatim izgubila a astronom Konon s otoka Samosa je po svijetu raširio glas da su kosu bogovi prenijeli na nebo kao sazviježđe. Zato se ova skupina od sedam zvijezda zove Kosa Berenikina.

Okrenuti licem prema jugu, sasvim nisko na jugoistočnom horizontu, primijetit ćete sjajnu zvijezdu koja se tek digla iz magle oko horizonta. Vrlo jako titra. To je Spica ili Klas ili Virginis, najsjajnija zvijezda u velikom zviježđu Djevice, koje se još nije diglo nad istočni horizont, ali se prostire sve od Lava do horizonta na jugoistočnom nebu sa svojim karakterističnim raširenim V i spiralnom maglina.

Ono čime se ovo sazviježđe najviše odlikuje je nevjerojatno veliki broj maglina. Vjerojatno preko 500, koje ovaj dio neba čine nevjerojatno zanimljivim za gledanje. Fascinantna količina zvijezda na nebu. Za beskrajne misli beskrajnost dubine svemira.

Može li se misliti na ove daleke svjetove i neizmerene daljine, i po prostoru i po vremenu, a da nas ne ponese mašta, naša sićušna mašta, u tajne krajeve beskraja i vječnosti?

Još niže prema južnom horizontu ispod Djevice, sasvim blizu horizontu, može se primijetiti malo sazviježđe Gavrana, krčag, jedan dio Hydre i glavu Centaura. Najbliži je Djevici i nešto na jugozapadu od Spice stoji Gavran.

To je kvadrat sastavljen od četiri sjajne zvijezde. Još malo prema jugu je Hidra sa svojom zvijezdom Alphard. Na kraju puta po noćnom nebu 1. travnja u 21 sat, da bacimo još jednom oko na jugozapadno nebo.

Tamo nas još pozdravlja, ali već sasvim blizu horizontu, sjajni Orion i Veliki Pas sa zvijezdama Betelgez, Rigel i Sirius. Ali neće dugo potrajati vrijeme, i ova će najsjajnija ekipa našeg noćnog neba utonuti pod horizont. Ako imate strpljenja pričekati još sat ili dva možete sasvim lijepo vidjeti kako sa horizonta u beskraj odlaze sjajne zvijezde Orionove.

Noćno nebo 1. srpnja svake godine u 21 sat:

Ako prvog srpnja izađemo na isto mjesto u 21 sat, pod vedri nebeski svod, prvo što se primijeti je kao da ima manjak zvijezda na nebu. Pa i one zvijezde što se vide kao da se ne vide baš jasno kao prije. Dan je u ovo doba godine dugačak i u ovo vrijeme je više sumrak nego noć, i to umanjuje potpun sjaj zvijezdama.

Ali, bilo kako bilo, okrećemo se opet licem prema sjeveru i na istom, poznatom mjestu, stoji polarna zvijezda. Ako tražite Velika Kola na desnoj (istočnoj) strani nećete ih naći. Tri zvijezde u rudi (ili repu Velikog Medvjeda), ne pokazuju više na istok.

Velika Kola su, za ova još tri mjeseca, prošla kroz meridijan i sada su na lijevoj (zapadnoj) strani neba. Tri zvijezde u rudi ne stoje više vodoravno već pokazuju gore prema zenitu, a prednja strana četverokuta stoji sada najniže na nebu i skoro horizontalno.

Ako se produži stranica na desnu ruku doći će se do polarne zvijezde koja ide dalje do Malih Kola (Mali Medvjed), koja se, također, penje skoro prema zenitu. U tom dijelu neba, skoro u zenitu, vidimo vrlo sjajnu Vegu, glavnu zvijezdu u zviježđu Lire (ili Orao s lirom) sa svojom prstenastom maglina i sazviježđe Herkul.

Sa malo antičke mašte može se od zvijezda Lire stvarno sastaviti slika antičke lire (glazbeni instrument isti ili sličan harfi). Legenda kaže da je to Orfejeva lira koja kojom je, svojom glazbom, krotio i najstrašnije zvijeri.

Vega je svoje ime dobila od arapskih riječi el-nesr el-waki odnosno padajući orao ili orao koji se obrušava. Bijela Vega (sija izrazito bijelim sjajem), polarna blijedo žuta zvijezda i veoma crven Arkturus prave veliki istočni trokut u kome je Arkturus na vrhu, a dno trokuta je pravac Vega – polarna zvijezda. Pravac od Gemme u Svernoj Kruni do Vege u Liri, siječe poprijeko, skoro u sredini, sazviježđe Herkul koje se prostire od sjevera prema jugu i ima oblik pisanog slova H.

Constellation predstavlja Herculea koji kleči. Glava mu je okrenuta prema horizontu, a noge ka polarnoj zvijezdi. U lijevoj ruci drži maslinovu grančicu i male zmije. U Herkulovoj glavi nalazi zvijezda Ras Algethi, koja sa Ras Alhague i još dvije zvijezde pravi vrlo pravilan trapez koji se lako prepozna kao karakterističan na jugoistoku od Herkula.

Nad istočnim horizontom su se u odnosu na protekle mjesece sada popela nova zviježđa. To su zviježđa Delfina, Orla, Ophiuchi sa Zmijom, Škorpioni i Vage. Od Vege vertikalnom linijom, prema južnom horizontu, nailazi se na zvijezdu Altair, koja je glavna zvijezda zviježđa Orao. Zvijezde koje se nalaze u ovom zviježđu formiraju gotovo pravilan romb. Slikom je predstavljen kao orao koji leti raširenih krila au grudima mu stoji Altair.

Malo na istok od Orla, ne daleko, stoji malo ali lijepo sazviježđe Delfin. Grupica zvijezda koja formira mali romb, a malo na jug od ovog romba i zajedno s njim stoje još dvije zvijezde i zajedno formiraju, vjerujem dobro poznat svima, oblik papirnog zmaja. Ovo sazviježđe prikazuje onog dupina, koji je Ariona, prvog majstora na harfi, kad su ga suputnici bacili u more od želje da se obogate, digao na svoja leđa i donio do obale.

Korintski kralj Perijender je, naime, poslao Ariona (oko 620 godine prije nove ere), kao u to vrijeme slavnog pjevača i majstora na harfi, u Italiju na natjecanje. On je pobijedio u Tarente i kao bogat se vraćao. Na korintskom brodu, posada i suputnici odluče da ga ubiju kako bi se dokopali njegovog blaga. U snu mu se javio Apolon i rekao mu što mu se sprema.

Aron je u tom momentu zamolio suputnike da im malo svira na harfi što su mu dozvolili. Izašao je na palubu i nakon otpjevane pjesme bacio se sam u more. Delfini koji su se skupili oko broda i slušali pjesmu su ga prihvatili, a jedan ga je stavio na leđa i donio do rta Tainaros odakle je došao na Korint. Mornare koji su tek kasnije došli na Korint, Perijander je pogubio, a delfin koji je spasio Ariona je dospio među zvijezde, biti vječna uspomena.

Kao ogroman kružni luk nad horizontom južnog neba prikazuju se zviježđa Ophiuchus i Zmija. Constellation Zmija ili Zmijonoša je među astrolozima često predmetom izvjesnih polemika, kao potencionalni trinaesti znak zodijaka.

Osobno ne vidim posebnu logiku za tu tvrdnju, jer bi sva zviježđa koja su bar u ovom tekstu mogla biti dio službenog zodijaka, a ne samo dvanaest, koja su, također, obuhvaćena ovim tekstom. I kao što se da primijetiti nema ovo sazviježđe nikakve veze s Vodenjakom, gdje ga smještaju astrolozi. U svakom slučaju sva ih treba imati u vidu i kroz astrološki rad.

U sredini mu se nalazi poznati trapez zvijezda Herculea, po kome je najlakše pronaći zvijezde ova dva zviježđa. Promatrajući kao sliku Opshicus u rukama drži veliku zmiju koja svojom glavom dolazi skoro do Sjeverne Krune, a repom skoro do Altaira u Orlu. Glavne zvijezde Zmijonoša čine taj ogroman luk oko trapeza.

A tko je Ophiuchus i kakva je to Zmija? Zmija i Ophiuchus predstavljaju liječnika i boga liječnika i liječenja Eskulapa, Apolonovog sina. Liječenju i lovu ga je učio Hiron, ali ga je Zeus ubio strijelom. Obično ga slikaju tako da u ruci drži štap oko kojeg se savija prastari simbol doktorskog umijeća, proročanska zmija. Po legendi je zmija dala Eskulapu travu koja spašava od smrti, pa je iz tog razloga postala simbolom koji se koristi i danas.

Na samoj granici između Zmije i Vage stoji izvanredno lijepa, gusta i okrugla skupina zvijezda. Izgleda kao kada se bijelim autolak sprejom poprska po crnoj površini. Ako smo ustanovili taj veliki luk onda nije teško na južnom nebu, dosta nisko, naći i nova dva zviježđa koja su mu prve komšije.

To su Škorpion i Vaga. Ispod velikog luka lako ćemo naći glavne zvijezde Škorpiona, a glavna i poznata zvijezda zviježđa Škorpiona, koja rumenim sjajem sija i nadsijava ostale zvijezde na južnom nebu je Antares (ili Scorpii).

Kako je Škorpion dospjela na nebo nije baš poznato. Priča se da je to ona neman koja je prestrašila Phaetona, kada je pokušao po nebu voziti sunčana kola, dok druga priča kaže da je to Škorpion koja je ugrizla Oriona u momentu kada je skoro stigao Dianu, koju je progonio. Uglavnom jedno vrlo zagonetno sazviježđe. Prvi i neposredni susjed Škorpionu je Vaga.

Ovo sazvežđe ima samo dve zvezde većeg sjaja koje ga karakterišu, a to su Zubenelschemati i Zubenelgenubi. Po svoj prilici je ovo sazvežđe dobilo ime, obzirom da su ove dve zvezde ujedno figurativna predstava i dva tasa sa vage, iz razloga što u doba godine kada je Sunce u ovom sazvežđu dan i noć iste dužine, i time se označava ravnoteža dana i noći. Po drugoj priči ovo sazvežđe je dobilo ime kao uspomenu na jednog egipatskog kralja (Mochos) koji je navodno izmislio vagu i tegove.

Noćno nebo 1. oktobra svake godine u 21 sat:

Mnoga sazvežđa opisana do sada su već pod horizontom u ovo doba godine. Nema više Blizanaca, Raka, Lava, Device. Nema ni Gavrana, ni Vage, ni Škorpije. Nema ni Kose Berenikine, a i od Bootesa se dobar deo sakrio i sada se nalazi nisko na severozapadnom horizontu. Ali, otkrivaju nam se neka koja nismo videli tokom godine.

Ono što je tu kao i uvek su sedam zvezda Velikih Kola, koja su sada zauzela mesto i svoj najniži položaj na horizontu. Tri zvezde u rudi sada stoje gotovo horizontalno i pokazuju prema zapadu. Polarna zvezda je na svom mestu, ali su ostale zvezde Malih Kola znatno promenile svoj položaj.

Sada su cela Mala Kola u stvari prema zapadu i naspram leve ruke. Ogromni luk Zmije se polako vuče od zapada prema jugu. Visoko na zapadnom nebu sija Vega u Liri, a i karakteristični trapez još uvek lepo sija na zapadnom nebu.

Naš Mlečni Put (Kumova Slama) u ovo doba godine na jugozapadnom nebu daje poseban sjaj. I baš ovde gde naš Mlečni put zalazi se nalaze zvezde jednog lepog sazvežđa koje se može tek samo malo popeti, jer je daleko na jugu, a to je Strelac.

Strelac, po mitologiji, treba da nas podseti na Hirona, sina Kronosa i Filire za koga priča kaže da je bio najmudriji među centaurima (centaur – biće, pola č