Dana 12.marta 1901. godine, na dan stogodišnjice mučeničke smrti svog prapradede Pavla I, blaženog sjećanja na njega, poslije zaupokojene liturgije u Petropavlovskoj Sabornoj crkvi pored njegove grobnice, car imperator Nikolaj Aleksandrovič, u pratnji ministra dvora general ađutanta baruna Frederiks i drugih osoba svite, stigao je u Gatčinski dvor da bi izvršio volju svoga, u Bogu počivšeg pretka …
A dirljivo bijaše u Petropavlovskom Saboru, punom ljudi koji su se molili. Nisu samo blistale svečane odore, nisu prisustvovali samo dostojanstvenici. Tu je bilo dosta i seljačke suknene odjeće i prostih marama, a grob imperatora Pavla Petroviča bio je sav u svijećama i svježem svijeću. Ove svijeće i ovo cvijeće bili su od ljudi koji su vjerovali u čudesnu pomoć i zauzimanje počivšeg cara za svoje potomke i cijeli ruski narod. Očito se ostvarilo predskazanje proroka Abela da će narod naročito poštivati ​​uspomenu na cara mučenika i stjecati se kod njegove grobnice moleći za smekšavanje srca nepravednih i surovih …
Imperator je otvorio kovčežić i nekoliko puta pročitao rekord prozorljivci Abela o svojoj sudbini i sudbini Rusije. On je već znao svoju mučeničku sudbinu, znao je da se nije slučajno rodio na dan Jova mnogostradalnog. Znao je koliko će toga morati iznijeti na svojim plećima, znao je za uskoro nadolazeće krvave bojeve, razdor i velike potrese države rosijske. Njegovo srce je slutilo i onu prokletu crnu godinu, kada će biti prevaren, izdan i napušten od svih …