Potraga za odgovorom na pitanje što se događa nakon smrti, traje od pamtivijeka. I dok su ga neki pronalazili u različitim religijama, ima i onih koji pokušavaju rješenju tog problema pristupe sa znanstvene strane. Tako je Britanac Tomas Lin Bradford 1921. prvi pokušao izvesti ‘znanstveni’ eksperiment i dokaže da postoji život poslije smrti. Međutim, prvo je morao umrijeti! Zatvorio se u sobu, legao na krevet i pustio gas … Ali, kao svaki dobar znanstvenik, on je želio svijetu prenese svoja saznanja i upozna ga sa rezultatima svog istraživanja. Stoga se, prije nego što je pristupio izvršenju namjere da sebi oduzme život, obratio za pomoć poznatom mediju Ruth Doran. Dogovorili su se da će on, ukoliko bude zaista otkrio da postoji ‘onostrani svijet’, stupiti u kontakt s njom i prenijeti joj sva svoja zapažanja. To se, međutim, nikada nije dogodilo. Ma koliko ovaj eksperiment zvučao nevjerojatnim, to nije bio jedini ovakav pokušaj. Dvadeset godina kasnije, istaknuti britanski fizičar Oliver Lodge obavijestio je četiri medija da će ih kontaktirati poslije svoje smrti, pod uvjetom da sami odgonetnu poruku koju je iz predostrožnosti zapisao, stavio u omotnicu i dao na čuvanje jednoj osobi od povjerenja. Međutim, u tom kovertu nalazilo se još šest drugih omotnica s različitim zagonetkama i sve ih je trebalo riješiti da biste se domogli autorove poruke sa onog svijeta. Lodza zamisao je bila toliko komplicirana da nijedan medij nije uspio riješiti sve zagonetke i njegov pokušaj je propao.
Još zamršeniji način kontaktiranja sa svijetom poslije svoje smrti, osmislio je fizičar i zaljubljenik u enigmatiku Robert Turles. On je napisao dvije šifrirane poruke i objavio da će ključ za njihovo dekodiranje osobno riječi onom koji, nakon njegove smrti, bude uspio stupiti u kontakt s njim. Turles je umro 1984. Do danas se stotinjak osoba javilo s tvrdnjom da posjeduju ključ za dešifriranje njegovih poruka, ali nitko od njih nije uspio istinski dokaže da je ‘razgovarao’ s pokojnikom. Postoje, međutim, i drugačiji pristupi ovom problemu. Naime, kad se poslije duge, teške i opasne kirurške intervencije probude iz anestezije, mnogi pacijenti tvrde da su neke dijelove operacije promatrali iz ptičje perspektive, kao da su na trenutak izašli iz vlastitog tijela i lebdjeli u operacijskoj sali.
Ovakva iskustva bliske smrti zaintrigirala su i znanstvenike. I dok se jedni pitaju da li, u trenutku kad je ishod kirurškog zahvata krajnje neizvjestan a pacijent gotovo na samrti, duša, makar na trenutak, napušta njegovo tijelo, drugi tvrde da je riječ o halucinacijama izazvanim jakim sredstvima za uspavljivanje. Da bi bar djelomično razriješila ovu dilemu, uprava Sveučilišne klinike u američkoj državi Virginia odlučila je u operacijsku salu, neposredno iznad operacionog stola, postavi zaslon koji je okrenut ka stropu. Sliku koja se nalazi na tom zaslonu ne mogu vidjeti ni liječnici, ali ni pacijent koji leži na stolu. Da bi dokazao da nije halucinirao, pacijent mora kaže što je vidio na ekranu. Pošto još nitko nije uspio opiše sliku na ovom zaslonu, eksperiment je još u tijeku.
Američki liječnik Duncan Mekdugal iz Massachusettsa pokušao je znanstveno dokaže istinitost teorije da se u trenutku smrti duša rastaje od tijela. Polazeći od pretpostavke da čak i duša posjeduje masu, makar i minimalnu, on je 1901. izmjerio težinu šest umirućih pacijenata, nekoliko minuta prije i poslije njihove smrti. Ustanovio je da su poslije smrti svi bili lakši za 21 gram! Iako znanstveni krugovi nisu nikada prihvatili rezultate ovog neobičnog eksperimenta, on i danas privlači veliku pozornost.