O toj biljci io toj tekućine danas se ništa ne zna. Za megalitske građevine drevnih gradova Kuska, Uksmale, Teotihuakana, Kopana i drugih, tvrdi se da su sagrađene od isklesanih kamenih blokova između kojih ne može se udene ni žilet, i da pri njihovom spajanju nije korišten žbuka. Žbuka nije, ali da nije možda ipak upotrijebljeno neko drugo vezivo, koje je ostalo nepoznato do danjašnjeg vremena?
Vrlo su zanimljivi i slikoviti opisi ovih običnih ljudi u vezi djelovanja tajanstvene tekućine: sok tako omekša stijenu da ona postane mekana poput vlažne gline, sok omekša kamen poput testa, kamen se topi kao vosak pod djelovanjem topline. Kakva je onda to alkemijska tekućinu koju su koristile Inke, a po svemu sudeći i neki drugi narodi davno prije njih, o kojoj mi danas ne znamo ništa? Je li to onaj isti sok koji koriste i ptice prilikom svojih gnijezda na stijenama?
Ogromni kameni blokovi sasvim sigurno nisu poslagani zahvaljujući praznovjerju, već nekom posebnom znanju. Čini se da njihov neobičan oblik nije bio formiran klesanjem, već da je u pitanju ‘nevidljivi žbuka’ korišten za vezivo, na čijem tragu se nalazio pukovnik Fawcett. Time bi se mnogo toga objalnilo, a naročito kako su nepoznati graditelji uspijevali stvaraju tako komplicirane oblike s tolikom preciznošću i lakoćom. A to znanje za omekšavanje kamena izgleda da i dalje koriste neke ptice, jer ljudi u vihoru vremena nisu ga uspjeli sačuvaju? Pukovnik Fawcett, nažalost, nije našao dovoljno interesa da pronađe rješenje za ovaj misterij. Otključao je bravu i odškrinuo vrata, ali nije ušao u tu riznicu nevjerojatnog znanja. Ovaj pukovnik, geometar, arheolog i avanturista, nestao je u prašumama južne Amerike 1925. godine. Kakve je tajne odnio sa sbom možda nikada nećemo otkriti. Da se iz tih starih vremena vratimo u ovo naše vrijeme.
Visoko na peruanskim planinskim vrhovima, vračevi potomaka HUANKA plemena kreiraju svoje male kamene objekte, a da pri tome ne obrađuju kamen. Kao sirovi materijal koriste komadiće kamena (po sastavu siliko-aluminate) i rastapaju ih u ekstraktima biljnih kiselina. Zatim smjesu izlijevaju u male kalupe gdje ih oblikuju prema želji, a zatim zagrijavaju dok ne otvrdnu. Oni danas prave male kamene statue, a njihovi preci su pravili grandiozne zidove, observatorije i gradove. Na drugoj strani svijeta, u Egiptu, drevni Egipćani su koristili znanja Atlantiđana i podizali svoje hramove i građevine kopirajući prastare, perfektne objekte sfinge i velikih piramida.
Francuski profesor Joseph Davidovič (slika desno), osnivač Instituta za geoploimere, uzburkao je javnost tvrdnjama o umjetnom porijeklu drevnih kamenih blokova u Peruu, Egiptu i Boliviji. Njegova revolucionarna teza je da bi izvorni graditelji piramida prvo otopili kamen i izlijevali ga u kalupe te bi zagrijavanjem dobili željeni oblik i veličinu.
Davidovič je izumio proces geopolimerizacije i svjetski je stručnjak za moderne i antičke cemente. Profesor je na sveučilištima u Francuskoj, Njemačkoj, Americi, Kini … Početkom 1980-ih (Simpozij Arheometrije, Bradford University, 1982) profesor Davidovič je uzburkao znanstvenu javnost svojim tezama o vještačkom porijeklu kamenih blokova sa platoa Tiahuanaka. Tvrdi da je molekularna struktura kamenih blokova re-aranžirana što sugerira njihovo prethodno tekuće stanje. Drugim riječima, kameni blokovi ovog drevnog grada nisu došli iz kamenoloma desetke kilometara udaljenog u čvrstom stanju.
Njegova hipoteza glasi: ‘Originalni graditelji bi otopili kamen putem kemijskih reakcija, zatim bi ga transportirali u tekućem stanju do gradilišta, i na kraju bi ga izlili u kalupe.’ Najpovoljnija smjesa za rastvaranje kamena nastajala je kombinacijom octene, limunske i oksalne kiseline. Za izvore kiselina koršsteno je voće, krumpir, agava, fikus, kukuruz i druge južnoameričke biljne kulture. Pomenuti bio-reagensi bi se sa otopljenim kamenom nalazili u kalupima. Tamo bi se povećavanjem temperature masa u kalupu stvrdla u željenoj veličini i obliku.
Davidovič je izazvao prave tektonske poremećaje u krugovima ortodoksnih egiptologa nedugo poslije ovog Simpozija. Godine 1984. je u Manchesteru iznio hipotezu da su kameni blokovi od kojih su građene egipatske piramide također stvoreni ljudskom rukom. Dakle, umjetno, u kalupima, a ne isklesani u kamenolomima i transportirani desetinama, pa čak i stotinama kilometara – slučaj Asuanskog granita. Institut za geopolimere iz San Quentina, sjeverno od Pariza, na čijem je čelu Davidovič, proučavao je uzorke iz šest kamenoloma pokraj Gize i onda ih poredio s uzorcima kamena Keopsove, Tetijeva i Seneferuove piramide. Kamenolom je pokazao očekivane rezultate: 96-99% je čisti kalcit, au tragovima se nađe i kvarc (0.5-2.5%). Uzorci piramidinih blokova doveli su do šokantnih rezultata. Pored kvarca (85-90%), pronađeni su i elementi koji se ne mogu naći u kamenolomima: opal, siliko-aluminat i hidro-apatit. Neminovan zaključak je bio da kamen od kojih su građene piramide nije prirodni kamen.
Što je to značilo za egiptologe? Ruši se njihova kula pretpostavki o desecima tisuća robova koji su klesali, vukli i teškom mukom ugrađivali višetonske kamene blokove u piramide po nekoliko desetljeća. Još jedna bajkica je doživjela svoj kraj. Različit sastav kamenih blokova doveo je do njihovih različitih karakteristika. Za razliku od prirodnih stijena koje imaju izraženu gustoću, ovaj umjetni kameni blok je rjeđi i sadrži brojne interne zračne balone. Davidovič objavljuje 1988. godine knjigu ‘The Pyramids, An Enigma Solved’. Najedamput sve poteškoće glede hipoteza kako su 200-o tonski kameni blokovi dovlačeni iz 800 km udaljenog Asuana, dobivaju svoje drugačije objašnjenje. Radnici su izlijevali kalupe na samoj građevini formirajući ogromne blokove. Veza između njih je bila tako precizna da nije bio potreban nikakav vezivni materijal (žbuka ili cement), a pri tome se nije oštrica noža moglo uglaviti između dva bloka. Perfektno ravne površine također dobivaju svoje objašnjenje. Umjesto stotina tisuća robova i desetljeća gradnje, sad sa dobivaju mnogo realniji rokovi za gradnju.
Davidovič daje objašnjenje za pojavu kamenih vaza i skulptura koje znanost nije mogla objasniti. Naime, nije bilo alata da se obrađuju tako čvrste i tvrde kamene površine iznutra i izvana. Kalupi, uz korištenje prirodnih biljnih ekstrakta, postaju logičan odgovor. Primjerice, statua faraona Kefrena od prije 4.600 godina, koja se danas nalazi u Kairskom muzeju, napravljena je od diorita. Egipćani nisu imali ni približno čvrst metalni alat za obradu diorita. Davidovič nam nudi prihvatljiv odgovor kako je ona napravljena.
Mjerilo napretka jedne civilizacije nije nivo razvijenosti tehnologije, postojanje burzi i zrakoplova na mlazni pogon. Naša civilizacija je još u povojima, jer je odavno zaboravila da su svi odgovori u prirodi i nama samima. U prirodi, jer biljni svijet krije rješenje za sve bolesti, za stanovanje, gradnju, prehranu. U nama samima, jer nam za putovanja, komunikaciju i sreću nisu potrebni brodovi, telefoni i novac. Duboko u našoj duševnoj supstanci nude se metode putovanja ka svim točkama u kozmičkom prostoru i vremenu i za svu komunikaciju koju želimo s dragim osobama.