Ovo je nevjerojatna priča gospođice Sanele, izbjeglice iz Velike Kladuše, od oca Srbina i majke Muslimanke, koji su nastradali od vojnika Petog korpusa Alije Izetbegovića:
‘Ne znam što je natjeralo mene i moju drugaricu Milanku da se uputimo stazom u planinu. Vjerojatno je to bilo iz čiste znatiželje, jer je to bio ljetni raspust, a svaki raspust, provodile smo, manje ili više, kod mojih djeda i bake u Slunju, nedaleko od Plitvica. Plitvička jezera bila su razlog da tamo često odlazimo. Ovo se dogodilo u ljeto 1990. godine, pri kraju kolovoza, kada je već trebalo krenuti kući. Spakovale smo litarsku bocu koka-kole u ruksak i nekoliko sendviča, i pošle uz rječicu Mrežnicu u pustare iza Slunja. Taj predio je nenaseljen i tamo je često vojska izvodila vježbe. Od deke i bake smo slušale da su u tim pustarama desetak godina ranije poginula dvojica vojnika iz Srbije prilikom nekih velikih manevara, a postojala je sunmnje da su oni, u stvari nestali na neki tajanstveni način, što je vojska prikrila. (Bilo bi dobro pronaći nekog od oficira tadašnje JNA koji su sudjelovali u tim vježbama i čuti od njih priču o tome, mada su oni u ovakvim slučajevima davali prisegu na vječno ćutanje).
Pošle smo oko podneva. Sunce je pripeklo, koža na leđima nam je preplanula, pa smo umorne potražile hlada ispod žbunova lijeske, a lješnjak je tada sazrijevao i bio krupan kao nikad. Pijuckale smo koka-kolu, Milanka je zapalila cigaretu i zagledala se u daljinu. Ustala je lagano i uvlačila dim cigarete. Pustarom obraslom kržljavim raslinjem lijeske, kleke i krivim stablima divlje jabuke razvlačila se plavičasta izmaglica i osjećao se miris sasušene trave. Odnekuda, iz daljeine, potmulo je dopirala vika pastira i blejanje ovaca. Sve se stišavali i pred večer dobivalo nestvaran izgled.

– Sanela, kakva je tamo ruševina? Tim dijelom, pored one uvale, prošle smo i ničega nije bilo – pokaza Milanka rukom i ustade.
– Da, nije … Ali, sada je tamo. Što je to, pobogu? Ne bih voljela da provjeravam.
– Ti ne, ali ja da. Hajdemo tamo!

Milanka je dugim korakom išla ispred mene. Imala sam dojam da je neodoljivo povučena nekom energijom. I ja sam odjednom osjetila da uranjam u polje hladnoće. U sljepoočnicama mi je počelo tutnjati.Nešto me ponijelo, isto kao i Milanku. Hodala sam, a da nisam osjećala zemlju pod sobom. U svijesti je bilo otpora, ali za kratko. Raširenih zjenica od straha gledala sam oko sebe. Više ničega nije bilo i vidno polje sastojalo se iz čudesnog kruga u čijem središtu se nalazila avetnjska ruševina crkvice. Pokušala sam zovnuti Milanku, ali glasa nije bilo. Htjela sam stanem, vratim se, ali uzalud.
Onda, dragi Bože, nastade nekakav kovitlac vjetra, čega li već, diže nas i ponese u krug oko crkvice. U krugu je ovladala tama i počeše se ukazivati ​​plamičci svijeća u crkvici. Ona nije imala krova, ali sve drugo je bilo tu, pa se unutrašnjost nazirala pri plamičci svijeća, a sve gledati iz kovitlaca i odozgo bila je strava od koje se lude.
U letu sam uspjela uhvatiti Milanku za ruku i čvrsto je privučem sebi. Ako mora umrijeti, umrijet ćemo zajedno! Znala sam da se događa nešto što nije ludilo, duševno posrnuće, već strašna istina u koju ne bih vjerovala da mi je tko pričao. Milanka je bila kao u transu i nije osjećala moje pristustvo. Pobojala sam se da je s njom gotovo. Potom sam osjetila miris tamjana u kovitlacu i nešto nas je lagano, ako što nas je i diglo, prizemljilo ispred zapadnih dveri crkvice. Držala sam Milanku u naručju i milovala joj lice, pričala joj nešto, ali spostvenog glasa nisam čula, jednostavno ga nije bilo.
Tada se iz tame crkvice pojavi spodoba ogrnuta ljubičastom plaštom. Sjetih se filmova o Drakuli i od straha kao da krv iščezla iz mene. Lice spodobe bilo je mrtvački blijedo i jezivo se tim bljedilom isticalo od tame koja je vladala. Onda se dvije buktinje upalise iznad dveri, ili je to bilo priviđenje buktinje. Ma kako bilo, njihov sjaj podsjećao je na Sjevernjača u hladnoći predvečerja. Milanka se trže i otvori oči. Ukočeno, ako da je hipnotisana, gledala je u blijedo lice spodobe i njene plave, vodnjikave oči.
Ja sam izbjegavala gledati u lice te avetinje, dok ona tada pokaza rukom da uđemo u crkvicu. Krenula sam, ali Milanka je ostala ukopana. Spodoba priđe, kleče kraj nje i prozračnim prstima prijeđe joj po licu i pomilova je po razasutoj kosi. Milanka se povrati i rukama obgrli spodobu oko vrata. Gledala sam ih kako kleče i pogledima se miluju, vidjela sam gdje otvaraju usta, ali nisam čula nikakvog glasa. Bože, oni su komunicirali između sebe i nježno rukama ispitivali jedno drugo. Ludo jeste, ali sam odmah stekla dojam da se njih dvoje znaju. Kako i odakle?
U sunovratu svojih misli, ako su to uopće i bile misli, osjetila sam iza leđa nečije prisustvo i okrenula se. Dvojica mladića u vojničkim odorama, s kapama u rukama, stadoše i pognutih glava počeše se moliti. U meni srce kao da je odavno stalo. Bila sam sama sebi ledena gromada. Uostalom, sve je bilo tako hladno – plamičci svijeća, buktinje iznad dveri – baš sve. Tajanstvena spodoba i Milanka i dalje su se dodirivali, kao da bijahu jedno tijelo i duša. Sa strahom sam pogledala dvojicu pridošlih vojnika. Bože, pa oni bijahu seni! Nisu obraćali pažnju na mene, sve dok ne završiše Molitvu. Onda me jedan od njih uhvati za ruku i povede iz crkvice. Drugi je ostao unutra. Ispred dveri, pod svjetlom bleskajućih buktinja, okrenuo me je sebi i dugo me gledao u oči. Imao je lijepe oči, iako sav bijaše prozračan. Tada sam u svijesti čula njegove riječi i shvatila da pokušava nešto da mi objasni. Pričao mi je da bijaše vozač tenka i da je predvečer, za vrijeme manevara, zastao s tenkom u uvali. S njim je bio njegov vezista, dok drugi članovi posade bijahu na bojevom gađanju.
Čim su izašli iz tenka da se rashlade i piju vode na izvoru, dogodilo im se slično kao meni i Milanki. Ukazala se ista crkvica i bili su magično tamo povučeni nekim zovom koji im je odzvanjao u glavi. Onda je nestalo svega oko njih – tenkova, prepoznatljive okoline, svega sadašnjeg. Rekao mi je da mu je u ovom svijetu hladnoće, gdje ima još mnogo zemaljskih ljudi, ispočetka bilo teško, zbog sjećanja na roditelje, djevojku i slično, ali da je sada sretniji i nikada se neće vratiti u prethodni život, iako je to moguće. Pričao mi je o nekim dalekim jezerima koji se nalaze iza horizonta očaja, o prelijepim djevojkama kakve ljudska svijest i razigrana mašta ne može stvoriti i da među njima ima jednu, zvanu Sandy koja jeu taj svijet stigla tako što je sletjela kolima u neki procjep u Švicarskoj .
Onda je govorio o visokim stupovima pobodenim na iskraju užarene svijesti velikog kruga, a taj krug kontrolira sve, bez diktata, hijerarhije, au njemu se i odvija sve. Pričao je o poznatim ličnostima iz zemaljskog života koje su sada ovdje i da se na kraju velike snježne poljane nalazi devet koncentričnih krugova u kojima se blještavim svjetlom ispisuje budućnost čovječanstva i još mnogih svjetova beskrajnog Astrala. Po njemu, zemaljski svijet čeka vrlo neizvjesna budućnost zbog težnje samouništenju, i ta to nije daleko. Spominjao je neke američke časnike što su u vrijeme Drugog svjetskog rata, u bitci za Ardene, uletjeli u gustu maglu avionom i tako se obreli ovamo. Ti časnici ne mogu pomiriti sa svojom sudbinom i stalno traže način bijega iz ovog svijeta hladnoće, ali i ljepote neslućene.
Kako sam s vojnikom komunicirala pomoću misli, pitala sam ga kako ja i Milanka možemo natrag iz ovog svijeta. Rekao je da postoji prolaz i daje tu blizu, da ima dosta prolaza, ali da može biti kasno, jer, za razliku od zemaljskog svijeta, ovdje vrijeme stoji. Moramo požuriti da se ne bi vratile kasno i tamo zatekle nepoznate ljude.
Zamolila sam ga da izvede Milanku iz crkvice. Otišao je tamo i vratio se bez nje. Rekao je da ona ne želi natrag i da je našla onog kojeg je tražila u svojim mislima. Htjela sam ući i da je uvjerim da krene, ali mi je vojnik pokazao rukom neku usijanu liniju što se ukazivala u visini tame. Rekao je da požurim i da ta linija zatvara sve prolaze prema materijalnom svijetu. Otvara se ponovno tek kada na zemlji bude minulo mnogo godina, a za mene bi to bilo odveć kasno. Međutim, pojavila se Milanka, zagrlila me, poljubila, rakla da požurim i da će me se sjećati vječito. Tada je otišla natrag, a mene je vojnik poveo u tamu i odjednom me snažno gurnuo da sam poletjela u vrtlogu nekog vjetra i iz nesvjesnog stanja se probudila Lazec pod grmovima lijeske.
Ono poslije što sam doživjela objašnjavajući Milankinim roditeljima, policiji i kome sve ne, što se dogodilo s prijateljicom, presjelo mi je daljnji život. Htjela bih sve to da zaboravim, ali ne mogu. Čudni su putevi ljudske duše.