Poslije prilično iznenadnog povlačenja Rimljana, Britanski otoci su ponovo postala razbojište ratnički raspoloženih plemena pod vlašću lokalnih poglavara. Ali već 425. godine, diktator Vortigen uspijeva ostvariti apsolutnu vlast, kršeći bespoštedno svaki otpor i angažirajući ratovanju vične Saksonce kao plaćenu vojsku. Dolazak ratobornih Saksonaca na Britanska otoka je uvjetovao kratkotrajni mir da bi se, 455. godine, ti plaćenici pobunili protiv svojih poslodavaca i otpočeli novi rat, dovodeći svoje saplemenike kao pojačanje. Britanci pokušavaju se organiziraju i obrane od napadača. Pobjeda koju su Britanci izvojevali u bitci kod Badon oko 518. godine, bila je tako uvjerljiva da je osigurala pedeset godina mira. Narodno predanje kazuje da se junak te značajne pobjede zvao Arthur.
Vjerovanje da je postojao povijesni Artur, početkom VI stoljeća, smatra se sasvim opravdanim ali se, ne bez žaljenja, mora priznati da u stvarnosti nije bilo Okruglog stola, čudesnog zamka Camelota, pa čak ni poznatog viteza Lancelot. Sve su to proizvodi srednjevjekovne obrade arturijanskih pripovijesti.
Od polovice VI pa do X stoljeća je već nastao niz priča o Arthuru i njegovim podvizima koji su najčešće samo plod pripovjedačke mašte. Legenda o Arturu je počela razvijati ubrzo poslije normanskog osvajanja Britanije, 1066. godine. Iz Walesa i Cornwalla, područja u kojima se najduže očuvao keltski duh starosjedilaca, proširile su se priče o Arthuru koji je, poput Normana, vojevao protiv Saksonaca. Putujući pjevači su pronijeli slavu kralja Arthura diljem britanije, a Normanski vitezovi su je prenijeli u Europu tako da je do kraja XI stoljeća Arthur postao poznat u cijeloj Zapadnoj Europi. U svakom slučaju, sadašnji oblik legende o kralju Arthuru je zapravo nastao u Francuskoj.
Najzaslužniji za razvoj arturijanskih romansi je francuski vitez Kretjen de Troyes, čovjek koji je odredio osnovne osobine legende. Kretjen je napisao nekoliko romansi u stihovima, između 1170. i 1182. godine, au njima se po prvi put spominju Persival, Lancelot, Tristram i Iselt (koji su poznatiji kao Tristan i Izolda), kao i Arthurov zamak Kamelot. Drugi vitez, Robert de Boron iz Burgundije, stvorio je oko 1000. godine ono što je postalo standardna legenda o Arturovoj mladosti. U njegovom dijelu je naglašena uloga čarobnjaka merlina u obrazovanju mladog Artura, a ujedno se i prvi put spominje sveti Gral.
Tako su nepovezane pripovijesti o Arthuru pretvorene u legendu, ali zna li se išta o onom Arthuru kojem se pripisuje zasluga za pobjedu kod Badon? Sve što se zna o povijesnom Arturu potječe, nažalost, iz samo tri dokumenta koji su nastali u njegovo doba i tijekom naredna tri stoljeća.
Ti dokumenti postoje danas samo kao srednjovjekovni prijepisi prijepisa. Najstariji dokument je knjiga De Excidio et Conquest Britanniae (O slomu i osvajanju Britanije) koju je načinio monah Gildas ubrzo poslije bitke kod Badon i vjerojatno još za Arturova života. Iako spominje bitku kod Badon kao nedavni događaj, Gildas ne spominje Artura, a kako više vodi računa o dokazivanju neminovne propasti bezbožnika, Gildas često zamjenjuje imena mjesta i naroda, koristeći povijesne činjenice onako kako njemu odgovaraju.
Druga knjiga, Annales Cambrinae (Anali Walesa), spominje vrlo jasno Atrura koji 518. godine, u bitci kod Badon, ‘nosaše križ našeg Gospodina Isusa Krista na svojim plećima tri dana i tri noći i Briti bijahu pobediocu’. Kako su velške riječi scuid (pleća) i scuit (štit) vrlo slične, vjerojatno je spomenuti Arthur nosio štit sa znakom križa. Ova vjerojatna pogreška u transkripciji velške riječi ukazuje na mogućnost da je ovaj podatak prepisan iz nekog starijeg, velškog dokumenta. U istoj knjizi se, uz godinu 539. spominje bitka kod Kamlana ‘u kojoj Arthur i Mordred propadoše’.
Treći dokument je Historia Britonnum (Povijest Brita) koja se pripisuje monahu Neniusu, a vjerojatno je načinjena oko 850. godine. U toj se knjizi spominje sukob Saksonaca, pod vodstvom Okte, s Brito koje je predvodio Artur. Prodor Saksonaca sa sjevera je zaustavljen, a kako se zna da je Okta započeo svoju vladavinu 512. godine, onda se bitka kod Badon vjerojatno odigrala 518. godine, kako navode Anali Walesa.
Sadržaj ovih dokumenta je osporavan i potvrđivan, ali poslije brojnih analiza, ipak se mora priznati da iako bitku kod Badon možemo smatrati povijesnim događajem, nema nikakvog osnova, osim narodnog predanja, da se Arthur dovodi u vezu s bitkom. Tko je onda bio legendarni kralj artrite?
Po jednoj teoriji, Arthur je bio beznačajni ratnik koji se borio na granici sa Škotskom i kojeg su Briti otrgli od zaborava kada im je zatrebao nacionalni junak. Postoji mogućnost da je pobjeda kod Badon dobila veliki značaj tek mnogo kasnije, kad su Saksonci zavladali Britanijom i potisli Brite na Zapad, u Wales i Cornwall, gdje su oni maštali o junaku koji će ih povesti u konačnu pobjedu nad Saksoncima.
Zanimljivo je da se nedostatak podataka o Arthuru može donekle objasniti na temelju životopisa nekoliko svetaca. Iako povijesni nepouzdana, svetačka žitija daju začuđujuće koherentnu, ali i sasvim neočekivanu sliku o Arthuru. Naime, u Žitiju svetog Kadoka, načinjenom oko 1100. godine, Arthur je prikazan kao razvratnik i pokvarenjak, dok se u Žitiju svetog Paderno govori o tiraninu zvanom Artur. Žitije svetog gildas opisuje Artura kao tiranina i pobunjenog kralja (Rex Rebellus). Izgleda da je Crkva gajila dugu i duboko ukorijenjenu netrpeljivost prema Arthuru čak i tijekom XII stoljeća kada je Arthur već bio uvelike slavljen kao nacionalni junak. Tako upornu netrpeljivost Crkve teško da bi mogao izazvati neki beznačajni ratnik iz Granične oblasti ili pobunjenik iz zapadnih krajeva.
Artur mora da je bio utjecajna ličnost koja je nečim uvrijedila Crkvu mada nije bio u otvorenom sukobu sa kršćanstvom. Što je činio i učinio Artur, vjerojatno nećemo nikada saznati, ali izgleda da je, uvredivši Crkvu, postao žrtva svojevrsne cenzure jer su povijest skoro isključivo pisali predstavnici moćne Crkve.
