Tajanstvene poruke za gore! Kamene pustinje s juga Perua su zaslužne da se znanstvena terminologija obogati novim pojmom: geoglifi. Počelo je s egipatskim hijeroglifima – slikovnim znacima na kamenim pločama, nastavilo s petroglifima – slikovnim znacima u stijenama, da bi čuvene Nazca linije označile potrebu da se da poseban termin slikama na kamenom pustinjskom tlu. Doduše, termin se još uvijek ne može naći u rječnicima. Ali, za koju deceniju će prijeći iz ‘alternativne’ u ‘oficijelnu’ uporabu.

Vječno razapeto između neba i zemlje, čovječanstvo pokušava odgonetnuti kakva ga budućnost čeka. Istovremeno smo okruženi s toliko misterioznih i mističnih ostataka drevnih civilizacija da nam se i prošlost čini jako uzbudljivom i zagonetnom. I oni su ispred sebe imali ista pitanja kao i mi danas. Ako bi uspjeli kreirati vezu s našom drevnom prošlošću onda bi razumjeli što se desavalo u povijesti i što nas čeka u budućnosti. Niti naša nauka, a pogotovo religija, sa svojim vrijednostima i idejama, nisu dovoljne da bi se dešifrirao tako kompleksne strukture kao, na primjer, Nazca linije.
Između visokih Anda i pacifičke obale sjevernog Čilea i južnog Perua, nalaze se suhe visoravni, takozvane ‘pampe’. Ove kamene pustinje nemaju vjetra, a tek nekoliko kapi kiše padne svakih sedam-osam godina. Pampe se s pravom smatraju najsuvljim predjelom na svijetu. I tako je već tisućama godina. Površina pustinja je prekrivena pocrnjelim vulkanskim kamenjem veličine šake. Uklanjanjem površinskih vulkanskih stijena otkriva se donji, znatno svjetliji, kameni sloj. Pijeska nema. Samo kamen. Promatrajući iz zraka, ovaj donji, svjetliji sloj djeluje kontrasnu i lako je uočljiv. Na površini od preko 500 četvornih kilometara kamene pustinje nepoznata civilizacija je uklonila vulkanske stijene u ukupnoj dužini od 1.300 kilometara.
Gledajući iz zraka, formirali su perfektno ravne linije. Neke od njih su samo petnaestak centimetara široke, a neke su široke nekoliko stotina metara. Uz linije se nalazi i oko 300 geometrijskih figura, kojima dominiraju trapezoidi, trokuti, cik-cak linije i spirale. I, na kraju, najuzbudljivije su svakako biomorfne figure: životinje, biljke i ljudi. Njihov broj još nije definitivan. Vjerovalo se do prije par godina da ih je pedesetak. Međutim, nekoliko godina unatrag otkrivene su nove, na padinama kamenih brda, od kojih se neke vide samo u određeno doba dana – ovisno od sunčeve svjetlosti i sjene! Dosada je otkriveno 70 figura čija se veličina kreće od 25 do 275 metara. Najpoznatiji među njima su pauk, majmun, kit, zmija, pas, gušter, cvijet, 18 ptičjih figura i … astronaut ?! Figure su vidljive samo – iz zraka. Sedamdesetak biomorfnih figura i preko 300 geometrijskih figura dominiraju kamenom pustinjom Naske i čine je ‘najvećom astronomskom knjigom na svijetu’.
Däniken je privukao svjetsku pozornost s tezom da su vanzemaljci autori figura pokraj gradića Naske; trapezoidi su, navodno, bili njihove sletne piste. Točku na i je stavio s tvrdnjom da je figura čovjeka s čizmama i šljemom na glavi, zapravo slika posjetitelja iz svemira i objavio ju je na naslovnici svoje knjige, prije više od 25 godina. U međuvremenu je ‘astronaut’ prozvan ‘čovjekom s glavom sove’, a brojnim trapezoidima su se pridružili trokuti i spirale. Denikenove teze su se razvodnile. Kakav je smisao da netko pravi sletnu stazu, a pored nje spirale; gdje sletiti, a odakle poletiti? Bio bi to konfuzni zračna. Plus, nikakvi dokazi o drevnim ‘slijetanjima’ nisu pronađeni na samoj ‘pisti’. Drugo, važnije, teško je zamisliti da bića koja se kreću svemirom koriste tako primitivno sredstvo kao što je avion, kome je potrebna dugačka pista za slijetanje i polijetanje. Pa, avioni su početak u zrakoplovstvu, u usporedbi sa raketama a da ne govorimo o letećim tanjurima, oni predstavljaju nizak stupanj razvoja tehnike.
Ipak, pretpostavka da su ovi tereni mogli biti mjesto susreta naše planete sa pridošlicama iz svemira, nije bez osnova. jer, Naska je udaljena samo sto kilometara od ‘svijećnjaka Anda’ (slika desno)! A, taj se znak, prije svega, vidi iz ptičje perspektive i kao da svojim trozuba – putokazom kazuje: idite na jug, pa ćete stići. Na jugu je Naska. U pravoj liniji, još dalje na jugu je Tijahuanako. Cijeli planinski predio sve do Čilea bogat je najraznovrsnijim znacima koji se vide jedino sa strane peruansko-čileanskog neba. U Andama je otkriveno mnoštvo znakova-signala. Na primjer, četiri stotine kilometara južno od Naske, već na teritoriju Čilea, na planinskim padinama su otkriveni razni crteži i isklesana udubljenja koje do danas nitko nije dešifrirao. Kvadrati, strijele, šah table, čitavi zidovi pokriveni nerazumljivim crtežima, prvi put su primijećeni tek za vrijeme istraživačkih letova. Međutim, dobro je što smo imali Danikena, jer, dužna pažnja se počela posvećivati ​​i ovom nerazjašnjenom ostatku prošlosti.
Čini se da Daniken nije daleko od istine. Ova kompleksna struktura je djelo čovječjih ruku, ali inspiracija i dizajn nisu ovozemaljskog porijekla. Od svoje knjige ‘Kočije Bogova’, Daniken se četvrt stoljeća kasnije javio sa ‘Dolaskom Bogova’ u kome, sa 140 novih fotografija iz Naske, tvrdi da su domaći Indijanci iscrtali linije da bi zadovoljili ‘Bogove’ – sasvim konkretne posjetitelje iz svemira.

Povjesničari uporno pokušavaju naći rješenje za kreatore Naska linija koje će zadovoljiti njihovu sliku svijeta. Prevladavajuća službena teorija kaže da je u ovom kraju od prije 2.300 godina do prije 1.200 godina živjela kultura Nazca (pravo ime im ne znaju). Pronađeni su ostaci keramike, alata, hrane … Međutim, kao i mnogo puta prije, i ovaj put im taj pokušaj ne izdržava ozbiljnu provjeru.
Naime, najnoviji rezultati radio karbonskih testova na algama pronađenim na odgrnutom vulkanskom kamenju pokazuju starost od 4.000 godina. Drugim riječima, linije su iscrtavane prije najmanje četiri tisuće godina. Tu pada u vodu ideja da je takozvana Naska civilizacija tvorac ovih figura. Niz teorija koje pokušavaju objasniti ovaj kompleks ugledao je svjetlo dana 1920-ih godina, kada su figure prvi put primijećene u preletima aviona. Toliko su različite da ih vrijedi spomenuti.
Nijemac G. von Breunig je 1980. sugerirao da su linije korištene kao trkaće staze. Navodno su lokalne trke kvalificirale pobjednike za nacionalna natjecanja. Samo jedan argument u obranu njegove teze; naime, sve Nazca linije su povučene iz jednog poteza. Tako, primjerice, lik majmuna ili kolibrića nema ni jedne ukrštene linije. Međutim, Breunigova ideja o svojevrsnoj Indijanskoj olimpijadi sa stotine razlicitih trkališta od kojih bi najduža dostizala 65 kilometara, bas ne impresionira.
William H. Isbel je 1978. izašao s idejom da se kultura Naska natjecala s graditeljima piramida na drugim krajevima Perua. Kao, eto i oni mogu izgraditi impozantne komplekse. Usput, po Isbelu, ovo je i bio način reguliranja broja stanovnika – sprječavanja demografskog buma. I ovo se može djelomično razumjeti s obzirom da je za gradnju kompleksa, prema nekim procjenama, bilo potrebno organizirati rad 20.000 radnika u razdoblju od 50 godina. Međutim, ako bi se toliko ljudi bavilo samo ceremonijalnim građevinskim aktivnostima, koliko bi onda trebalo ljudi da njih prehrani, uključivajući i njihove obitelji? Dvjesto tisuća, pola milijuna?
Na ovom napuštenom prostoru, koje je škrto prirodnim resursima, nema izgleda da je tako brojna populacija nekad u prošlosti egzistirala. Arheolog Paul Kosok je, prije 75 godina, promatrao zalazak sunca za vrijeme zimskog solsticija i zapazio da se sunce kreće točno po jednoj od linija. To ga je ponukalo da prave linije proglasi ‘najvećom astronomskom knjigom na svijetu’. Njegov rad je nastavila njemačka matematičarka Maria Reiche, koja je, počevši od 1947. godine, provela 50 godina svog života proučavajući figure. Njezin rad je legendaran i poznati su njeni napori u zaštiti ovog kompleksa. Ponekad bi tjerala znatiželjnike koji su nemarno hodali po linijama. Tu je naviku zadržala iu starosti kada je već bila u invalidskim kolicama. Njezini napori su doveli do UNESCO-ve zaštite ovog kompleksa – nešto ranije je, ipak, auto-put Panamerikano presjekao ovu lokaciju na dvije polovice). Uglavnom, nakon pet desetljeća marljivog rada i mjerenja, gospođa Reiche je zaključila da linije predviđaju pozicije Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda … i da su one pokazivale kad treba ići sa sjetvom, kada će se pojaviti voda u rijekama, kada treba obavljati žetvu … ona je i otkrila tri različite jedinice za mjeru koje su stalno korištene u formiranju figura: 32,6 metara, 26,7 metara i 32,5 centimetra. Za figure i geometrijske oblike našla je ekvivalent na nebu zvjezdanih konstelacija … U svojoj knjizi posvećenoj problemu Naske, Marija Reiche piše: ‘Oni koji su crtali na zemlji, preciznost svoga rada mogli su provjeriti jedino gledajući ga odozgo, a vjerojatno su počinjali od crtanja skica u maloj veličini. Ali, na koji način su bili u stanju svakom detalju daju odgovarajuće mjesto i preciznu formu na tako ogromnom prostoru, ostaje zagonetka. Proći će vjekovi dok je odgonetnemo ‘.
Sljedeća teorija se zasniva na značaju irigacije i agrikulture. S obzirom da je voda najznačajniji resurs u životu Andskih civilizacija, a ispod kamene pustinje su postojali podvodni izvori i riječni tokovi, Anthony Aveni je izašao s teorijom da linije idu duž podzemnih tokova vode.I teorija ima također prihvatljivih stavova, jer je radiestezija dokazala da se uz niz linija zbilja poklapaju vodeni tokovi. Doduše, ovo objašnjava pojedinačne linije, ali ne i geometrijske i životinjske figure.
Sljedeća teorija je ona o funkciji linija kao – puteva. Po njima se, dakle hoda. Naravno, najkompliciranija pitanja u životu imaju najčešće vrlo jednostavne odgovore. Ovo liči na jedan takav odgovor, ali nedovoljan za potpuno objašnjenje linija.
Slijedi ona o ceremonijalnoj funkciji linija. Naime, smatra se da, kada se hoda po liniji koja predstavlja pticu, onda se ima sasvim drugačiji osjećaj nego kada se ta figura ptice promatra iz zraka. Jer, hodajući po zemlji, u glavi se formira imidž životinje i slike počinju se rađaju.
U posljednje vrijeme postavljena je i hipoteza da su stare Inke poznavale principe leta balonom i da su sami konstruirali balone. Hipoteza je rezultat pronalaženja ostataka platna koje može napuniti odgovarajućim plinovima. Koristeći takav balon Inke su mogli crtaju likove životinja i da ih kasnije promatraju s visina. U kojem stupnju je ova hipoteza pravilna – teško je reći.
I, na kraju, rad nekoliko astronoma je, u novije vrijeme i uz pomoc satelitskih snimaka, potvrdio da se linije Naske poklapaju s kretanjem Sunca: izlascima, zalascima, solsticijima, ekvinocijima. Naravno, markirani su i identični datumi za kretanje Mjeseca. Zvjezdani sustav Plejada i njihov izlazak na zvjezdanom nebu je također zabilježen u postojećim linijama.
Mi se suočavamo s limitom kada pokušavamo drugu civilizaciju protumačiti našim vrijednostima i načinom života. U ovom slučaju to nije dovoljno. S jedne strane, ove linije podsjećaju na rovokopač koji je prošao po suhoj zemlji. S druge strane, stvoren je takav građevinski kompleks koji traži multi-disciplinarno objašnjenje. Moramo povezati astronomiju, sakralnu geometriju, astro arheologiju, agrikulturu i irigaciju, infrastrukturu i novu, više dimenzionalnu umjetnost. Potrebna je nova teorija koja će povezati dva svijeta: spiritualni i materijalni. Za objašnjenje više nije dovoljno naše trodimenzionalno viđenje svijeta. Autor: Semir Osmanagić