Prije više od 250 godina, nizozemski znanstvenik po imenu Pieter Van Mušenbrok (1692-1761) poslao je pariškoj Akademiji znanosti dopis, u kome navodi svoje eksperimente s elektricitetom. Nizozemac je tada izazvao pravu senzaciju. Godina je 1747. Njegov izum koji će ga uvesti u panteon besmrtnika, dobio je ime Lajdenska boca, a nazvan je po Van Mušenbrokovom rodnom gradu. Bila je to vrlo jednostavna naprava koja je akulirala i skladištila velike količine elektriciteta koji bi, oslobođen, proizveo snažan udar. Kako je sam izumitelj opisao: ‘čitavo moje tijelo se protreslo kao da me je udarila munja’. U okvirima znanosti XVIII stoljeća, Van Mušenbrukov tajanstveni izum je uskoro prevazišao radozlanost njegovih kolega znanstvenika. Benjamin Franklin ga je nazvao ‘Mušenbrokova veličanstvena boca’, pa je nastavio provoditi čitavu seriju ponekad vrlo bolnih eksperimenata, ne bi li točno utvrdio kako se može stvoriti tako jak ‘električni urnebes’ iz nečega što nije ništa više nego staklena boca napunjena vodom. Benjamin Franklin je mislio da je lajdenska boca odlična stvar za lov na purice i nastavio je eksperimentirati s njom. Iskoristio je staklenku zapremine oko pola litre za jedan od eksperimenata i uspio je samog sebe da onesvijesti. Probudio se tek nakon nekoliko sati. Jedan od najčuvenijih eksperimenata je bio onaj kada je iskoristio dječjeg zmaja uhvatiti munju u lajdensku bocu pomoću svilenog konca i ključa.
Neki suvremeni znanstvenici sumnjaju da je Franklin zaista uspio izvesti ovaj eksperiment – sljedeću dvojicu entuzijasta koji su pokušali napraviti istu stvar, munja je ubila na lisu mjesta. U svakom slučaju, nipošto ne pokušavajte ovako nešto sami pokušate!
Prije otkrića lajdenske boce, jedini način proizvodnje elektriciteta bile su smanjenje trenja strojevi – stakleni globusi koji rotiraju oslanjajući se na kožnu ili svilenu podlogu, pa se na temelju trenja stvara mali statički naboj. Lajdenska boca, iako se oslanja na smanjenje trenja strojevi za punjenje, predstavljala je značajan korak naprijed u razumijevanju i razvoju elektriciteta. Korak koji neće prevazići nitko, sve do pojave Aleksandra Vole 1800. godine.
Knjiga koja je tiskana 1899. godine opisuje lajdensku bocu na sljedeći način: Čini je staklena tegla iznutra i izvana obložena kalajni folijom sve do 2 ili 3 centimetra pri vrhu. Zato se može smatrati kondenzatorom koji sadrži dvije paralelne ploče (pozitivnu i negativnu), koje razdvaja dielektrični stakleni izolator. Tegla je zatovrena drvenim poklopcem, kroz čiji je centar provučena mjedena šipka sa mesinganom kuglicom na vrhu i kratkim metalnim lancem na donjem dijelu, ali dovoljne dužine da dotakne oplatu kalajni folije. Kalajni dolija služi kao izolaciju provodnik koji se zgodno puni preko mesingane kuglice. Tegla se stavlja na stol ili drži u ruci, tako da je vanjski omotač povezan sa uzemljenjem.
Iz ovog opisa je savim lako, čak i uz tek osnovno poznavanje elektriciteta, shvatiti osnovne principe funkcioniranja radne verzije. Ono što nam opis ne govori je koliko je veliki obujam staklenke u odnosu na naboj. Primjerice, staklenka od 500-1.000 grama – kakva je uobičajena staklena tegla, mogla bi proizvesti naboj za 220 volti, točno onoliko koliki je i napon naše kućne električne mreže!
Danas se lajdenska boca smatra djelićem proste ali značajne tehničke povijesti, ali je konstantno u upotrebi 250 godina od trenutka kada je pronađena. Preživjela je do današnjih dana u naprednijem obliku kondenzatora čiji se rad temelji na potpuno istim principima, iako na daleko rafiniraniji način. Lajdenska boca ostaje jedna od ključnih komponenti bezbroj suvremenih električnih uređaja i sustava i proizvodi se u ogromnim količinama – preko 200.000 milijuna primjeraka godišnje.
