Da li u dubinama planinskih jezera u Centralnoj Aziji postoje podvodni gradovi u kojima žive humanidni divovi? Što su Hitlerove ekspedicije redovito istraživale na Tibetu …? Isik Kul je duboko jezero na sjevernoj strani planina Tian Shan, u kirgistanskoj oblasti Transilijsk Ala Tau. Njegovi ime znači ‘topla voda’ i zaista, iako je okruženo visokim planinskim vrhovima prekrivenim snijegom i ledom, jerzero se čak ni usred najžešće zime ne zaledi.
Kako tvrdi dobro obaviješteni ukrajinski pisac V.Krapiva, krajem 30-tih godina prošlog stoljeća je ruski istraživač paranormalnih fenomena Grabovski, zapisao jednu vrlo neobičnu priču s tog područja. Grabovski je upoznao čovjeka koji je sa svojim prijateljem svojevremeno istraživao pećinu blizu jezera Isik Kul. U pećini su otkrili tri ljudska kostura, svaki viši od tri metra. Svaki kostur je bio prekriven ukrasima od srebra koji su oblikom podsjećali na šišmiše.
Čovjek se uplašio njihovog izgleda i godinama nikome nije rekao ni riječ o svom otkriću. Ipak su on i njegov prijatelj uzeli ukrase i pretopiše ih u srebrne poluge. Sačuvan je samo jedan mali komadić ukrasa. Sovjetski znanstvenici koji su ga ispitali, izjavili su da ne mogu odrediti starost ukrasa.
Zanimljivo je da jedna Kirgijska legenda govori o podzemnom gradu koji postoji u jezerskim dubinama. Vladar tog grada, kralj Osounes, bio je stvorenje neobičnog izgleda – imao je dugačke uši. Jezero nije poznato samo po vodi koja se ne zamrzava i legendi o izgubljenom gradu, već i po neobičnim paranormalnim fenomenima.
Najranije spominjanje sličnih divovskih bića datira s početka XX stoljeća. Nekoliko dječaka su u Gruziji, koja je dana bila dio ruske imperije, usred planine otkrili pećinu punu humanoidnih skeleta. Svaki kostur je bio visok najmanje tri metra. Da bi dospjeli do špilje, Dječaci su morali zarone u jezero. Georg Papašvili i njegova supruga su se prisjetili ove priče u svojoj knjizi tiskanoj u New Yorku 1925. godine o gruzijskim imigrantima koji se prilagođavaju životu u Americi.
